Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Mediji i sport: Dok bude igara biće i para

    Nema te političke arene ili rijaliti šoua koji može da privuče onoliko strastvenih gledalaca, koliko to može sportski okršaj. Ali da bi se na preduslovu „sportske (gledalačke) nacije“ izgradio uspešan medijski poslovni koncept treba puno umeća. Uspeh domaćih sportista je dobrodošao ali ne i presudan, a svetska kriza skoro pa nebitna


    Piše: Goran Anđelić
     

    Da li su mediji paraziti sporta? Da se razumemo odmah: „parazit” ovde nema pogrdno značenje već, zamislite, čisto poslovno. U „Vujakliji” nalazimo da je para-sitos grčka kovanica koja znači – zajedno jesti s kim. U toj koegzistenciji sportski događaj daje život mediju, a ne obrnuto. O tome, recimo, upečatljivo govori i primer italijanskog dnevnog sportskog lista „Gazeta delo Sport” koji je pokrenut u osvit prvih modernih olimpijskih igara održanih u Atini 1896.godine – da bi izveštavao o njima, ali je ubrzo prerastao u vodeće izdanje na Apeninima, što je i dan-danas. Kada je Italija, dvostruki predratni prvak sveta u fudbalu (1934, 1938), pobedila na mundijalu u Španiji 1982., tiraž „Gazete delo Sporta” je sutradan bio tada rekordnih 1.469.043 primerka. Posle trijumfa „azura” na svetskom prvenstvu u Nemačkoj 2006. oborila je italijanski rekord sa 2.302.808 štampanih primeraka. Inače, njen dnevni tiraž u proseku je 375.624 primerka, a ponedeljkom, posle sportskog vikenda, naročito fudbalskih uzbudjenja u državnom prvenstvu, štampa se prosečno u 436.563. Pod pretpostavkom da joj je remitenda (broj neprodatih primeraka) mala, jasna je njena isplativost po ceni od 1 evro (subotom 1,5).

    Kad su u pitanju novine i magazini, čitanost je drugo merilo njihovog poslovnog uspeha odnosno neuspeha. Po podacima od januara do jula ove godine, „Gazetu delo Sport” dnevno pročita prosečno 4.300.000 duša, to jest svaki sedmi muškarac u zemlji. U tome je apsolutni lider u Italiji. Čitanost je neznatno opala u odnosu na isti period prošle godine, ali je naspram 2007. veća za oko milion ljudi.  

    Drugo mesto, s oko 3.250.000 čitalaca dnevno, dele „Korijere dela Sera” (prosečni tiraž 619.890) i „Republika” (556.325), dnevni listovi širokog spektra. Uprkos većem broju štampanih primeraka, njihova čitanost je manja od čitanosti vodećeg sportskog dnevnika, iako Italija ima burnu političku scenu. Pomenemo li da drugi po redu italijanski sportski list „Korijere delo Sport” (225.643) čita nešto više od 2.000.000 ljudi (neprestani rast već tri godine), a treći, „Tutosport” (115.533), oko 1.000.000, onda ovi podaci potvrđuju veliku privrženost Italijana sportu.

    Sportisti iz fotelje  


    S tim u vezi potpuno je legitimno govoriti o izrazito sportskim nacijama. Logično je zato da sportski mediji lakše „parazitiraju” na podneblju gde je identifikacija sa sportom jaka. Primer Španije je uverljiv koliko i italijanski.

    Po podacima tamošnjeg Udruženja za istraživanje javnog mnenja (anketa rađena od oktobra prošle godine do maja ove), vodeći dnevni sportski list „Marka”, čiji je prosečni tiraž 403.000 primeraka, ima neprikosnovenu čitanost – 2.973.000 ljudi. Utvrđeno je i da dnevno novine čita 14.843.000 duša (stanovnika je oko 46.000.000): 12.911.000 opštu štampu, 4.697.000 sportsku, a 242.000 ekonomsku.

    Pritom, među osam najčitanijih dnevnih listova sportski su i „As” (1.443.000; prosečni tiraž 215.000), „Sport” (718.000; 119.000) i „Mundo Deportivo” (711.000; 101.500). Iza „Marke” je „Pais”, vodeći dnevno-politički list, čiji je prosečni tiraž oko 392.000 primeraka, a pročita ga 1.961.000 duša. Međutim, dok je od 2006. do prošle godine čitanost „Asa” porasla za 40%, „Sporta” za 30%, „Marke” za 20%, a „Munda Deportiva” za 18%, čitanost „Paisa” je opala za oko 8%, što nije zanemarljivo. Sportskim listovima, koji su listom zabeležili rast čitanosti, uz rame je stala jedino „Vangvardija” (tiraž 202.000), vodeći katalonski dnevnik, koji je čitaniji za 10%. Sada je peti ukupno (846.000), a ispred njega je „Mundo” (1.205.000; tiraž oko 330.000), kome je čitanost za pet godina opala za 5%.

    U tom periodu Španija je postala evropski prvak u fudbalu 2008., prvi put posle debitantske titule 1964. na svom tlu, a lane se okitila i svetskom krunom. Njena košarkaška reprezentacija je 2006. prvi put postala svetski prvak, a 2009. prvi put i evropski šampion. Njen teniski as Rafael Nadal je počeo da briljira i mimo šljake. Njeni biciklisti su preuzeli prevlast na čuvenom „Tur d` Fransu” posle sedmogodišnje dominacije Amerikanca Lensa Armstronga. Fernando Alonso je 2005. postao prvi Španac svetski šampion u Formuli 1, a sledeće godine je i sačuvao titulu. Barselona je 2006. postala evropski klupski prvak u fudbalu posle 14 godina. Njen najveći rival madridski Real na taj tron čeka već punu deceniju, ali „Marka”, koja mu je naklonjena, redovno prati njegov život na nekoliko strana, jer „kraljevski klub” ima armiju navijača.

    Pritom, njen internet-sajt, najposećeniji u Španiji (4.000.000 ljudi mesečno), nije „pojeo” njeno štampano izdanje. „Paisov” sajt u mesecu poseti 3.149.000 duša, a na trećem mestu je „As” s 2.432.000. To je ogroman konzumentski potencijal i mamac za oglašivače.  

    Ljubav preko žice


    A gde smo mi? Nekada se govorilo da kad Zvezda pobeđuje i novine se bolje prodaju. Danas naš najtrofejniji fudbalski klub krčmi svoju slavu, a štampa teško sastavlja kraj s krajem. „Sportski žurnal” i „Sport”, jedini sportski dnevni listovi kod nas, jedva da se ukupno prodaju u tridesetak hiljada primeraka po danu. Kriza je na takozvane štampane medije delovala kao cunami u pogledu prihoda od marketinga. Iako su naši sportski dnevnici najjevtiniji u regionu čitalaca je sve manje, a u trouglu mediji – publika – oglašivači i ovo poslednje teme je veoma klimavo. Sportsku štampu kod nas može da spasi jedino korenita rekonceptualizacija sadržaja po ugledu na etablirane svetske sportske listove ili joj u srpskoj sportskoj naciji nema budućnosti.

    Publikum se zato i s pravom preorijentisao na sportske sajtove. Najreprezentativniji među njima imaju i po nekoliko stotina hiljada jedinstvenih posetilaca mesečno odnosno oko dvadesetak miliona pageviews-a.


    Biznis-model sportskih medija izgleda tako jednostavno i logično na primeru televizije Sport klub, koja je s radom na ovom području počela u leto 2006. Danas je to ubedljivo najgledanija televizija na teritoriji bivše Jugoslavije. Gledaocima je dostupna preko kabla, a po ugovornom principu koji definiše i zaradu sarađuje sa 113 operatera u regionu (95%).

    Njen direktor Nemanja Simeunović ovako objašnjava uspeh Sport kluba: „Gledaocima smo ponudili esenciju sportskih događaja. Tri stuba naše televizije su fudbal, tenis i košarka. Pažljivo smo oslušnuli puls sportskog auditorijuma. Nije bilo teško da Sport klub pusti koren u našoj zemlji i regionu, jer ljudi ovde vole sport i razumeju ga, a sport je čvrsto vezivno tkivo jer se utakmica Mančester junajted – Čelzi isto doživljava i u Srbiji i u Bosni i u Sloveniji”.


    Simeunović kaže da su u lancu televizije-operateri-oglašivači svi zadovoljni: „Televizije imaju interes da obogaćuju ponudu, a operateri da ih imaju u svom sistemu. Pred oglašivačima je jasna slika strukture gledališta, a tako im je olakšano da targetiraju publiku. Pritom, sport je maltene jedini program koji se gleda u društvu. Na Sport klubu gotovo da nema praznog hoda kada su prenosi u pitanju, ali sportska publika nije ona koja se zasiti kao što je to slučaj s gledaocima političkih i drugih rijaliti-šoua i ostalih dugotrajućih sadržaja”.

    I tu se vraćamo na metaforu o „parazitiranju” s početka teksta. Vodeće američke televizije CBS, NBC, Foks i najveća sportska televizija u svetu ESPN dale su ukupno 20,4 milijarde dolara za prenose mečeva američkog fudbala (NFL), neprikosnoveno najpopularnijeg sporta u SAD, od 2006. do 2013. A onda dođe i Superbol, godišnja finalna utakmica prvenstva, kada se najviše zarađuje. Ove godine je pola minuta reklamnog prostora koštalo 3.000.000 dolara. Gledanost je enormna. Lane je srušen rekord koji se držao 27 godina. Te 1983. poslednju epizodu serije „Meš” je gledalo, ispostavilo se, 530.000 ljudi manje nego Superbol 2010 – 106.500.000 duša. Ove godine je gledanost finala bila još veća – 111.000.000. Analize su pokazale i da mečeve NFL-a prati prosečno 20.000.000 gledalaca preko CBS, NBC i Foksa, a ostale sadržaje ovih televizija u udarnom terminu oko 8.200.000.

    What's your reaction?

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE