O tome kako lepota (ni)je u očima posmatrača
Svako ima svoje mišljenje o tome šta je lepo, a šta ružno u arhitekturi, umetnosti… A verovatno nam se svima desilo da neko tokom rasprave o lepoti nečega kaže: „Lepota je u očima posmatrača“ i time zatvori raspravu.
„Lepota je u očima posmatrača“ je fraza koja poseduje moć da ućutka. Kada se jednom izgovori u kontekstu rasprave o dobrim ili lošim stranama određenih vizuelnih stvari, svaka druga primedba može izgledati oštra ili nepristojna.
Ova naša sklonost da se predamo relativizmu je paradoksalno za naučno doba u kojem živimo. Nauka, najprestižnija sila u modernom društvu, se bavi objektivnim istinama. A stvari o kojima donosi sudove jednostavno nisu u očima posmatrača. Niko ne može reći: „Pa, ja zaista ne mislim da je tačka ključanja vode 100°“ . Moramo se povinovati činjenicama koje je nauka potvrdila.
Ali, baš zato što misli o lepoti leže izvan sistema naučnih dokaza, normalno je pretpostaviti da ove stvari pripadaju oblasti potpunog relativizma – i da se nikakav napredak ne može napraviti kako bismo dobili bolje odgovore oko toga šta je dobro, a šta loše.
Međutim, fraza „lepota leži u očima posmatrača“ je u stvarnosti gotovo uvek neopravdana ili veoma problematična i treba je se kloniti po svaku cenu.
Za početak, niko ne veruje zaista u nju. Možemo se svi složiti oko toga da postoje razlike u ukusima, ali sigurno ne mislimo da su svi ukusi jednaki. Ako lepota leži u očima posmatrača, onda bi bilo sasvim normalno da izjavite da je deponija lepo mesto, a Sikstinska kapela užasno.
Onda bi bilo još logičnije da se Sikstinska kapela sruši i zameni sa deponijama. Ali, naravno, niko to ne bi voleo – što pokazuje da u stvarnosti ne verujemo zaista da lepota leži u očima posmatrača. Mi imamo estetske stavove, iako ih retko artikulišemo – i veoma smo svesni trenutaka kada se naši ukusi mogu suprotstaviti sa drugima.
Kada koristimo ovu frazu, ono što zaista pokušavamo da kažemo jeste da bi trebalo ostaviti dosta prostora za inteligentno razilaženje oko estetskih pitanja i da se ne osećamo prijatno da namećemo sopstvene stavove drugima. Međutim, kada izgovorimo ovu frazu, mi zaista stvaramo jednu nepromišljenu situaciju: poručujemo da ništa nikada nije lepše ili ružnije od bilo čega drugog.
Ovo, onda sugeriše da je čitava tema trivijalna. Na kraju, nikada ne govorimo da su istine o ekonomiji ili pravu samo u očima posmatrača.
Jedan deo našeg opiranja da se upustimo u debatu o estetici se krije u našem nedostatku sigurnosti o našim ukusima. Pogledajte samo kako se ponašamo prema hrani ili muzici: nikada nećemo reći da „dobar restoran leži u stomacima ljudi“.
Ono što je fraza „lepota je u očima posmatrača“ omogućila, jeste da građevincima olakša poslovanje – jer oni rade u društvu koje je nesigurno u svoju sposobnost da donosi odluku o tome da li su neke stvari lepe ili ružne. To znači da građevinci na primer ne moraju da brinu o dodatnim troškovima koje bi izdvojili da sve izgleda dobro jer ionako niko ne zna šta je dobro.
Izvor: BizLife
Foto: Printscreen
Piše: A. M.