Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    5 najvažnijih lekcija o zdravoj ishrani

    Vendi Lopez, dijetetičar, savetuje kako da pristupimo našem planu ishrane.
    Život je suviše kratak da bi se preskakala svaka akcija kad je piće u baru na popustu.
    Profesionalni je dijetetičar već jako dugo – od 1999. godine. Tokom godina je mnogo naučila o zdravoj ishrani. Počela je u bolnicama sa teško bolesnim pacijentima, zatim prešla na kliniku i radila sa svim vrstama pacijenata – od beba do starih ljudi – i tamo ostala 10 godina. Konačno je 2012. godine pokrenula sopstvenu praksu, kao i savetovanje u vezi sa medijima i ishranom. Na svim tim poslovima i tokom svih tih godina, naučila  je mnogo o ishrani, ali i o ljudskoj prirodi. Ne smete da savetujete ljude godinama a da ne steknete bar neki uvid u ljudsku psihu (i jasan osećaj kada neko malo preteruje dok vas izveštava o tome šta jede).
    Preda mnom su još mnoge godine rada, ali evo najdragocenijih lekcija koje sam do sada naučila:

    1. „Problemi sa hranom” kod ljudi su retko povezani samo sa hranom

    Savetovala sam stotine ljudi koji žele da imaju bolji odnos prema hrani kako bi mogli da imaju bolju kontrolu nad svojim navikama u ishrani, kao na primer, da nauče kako da prestanu da jedu kad su siti, prekinu da stalno drže dijetu, oslobode se negativnog razmišljanja i ponašanja o hrani i telesnoj težini, ili nauče kako da slobodnije jedu. Jedna stvar koja se stalno provlačila kroz razgovore sa osobama o njihovim „problemima sa hranom” jeste da je njihovo ponašanje, kakvo god da je, retko povezano samo sa hranom ili čak jedenjem. Ponekad su njihove ideje o hrani i odnos prema njoj razvijeni kao reakcija na neku traumu ili splet okolnosti nad kojim nisu imali kontrolu, što znači da je njihova trenutna borba ukorenjena u nečemu mnogo dubljem. Zato uopšte nije od pomoći (a i prilično je zlobno) reći da ljudi većih dimenzija treba „jednostavno da prestanu da jedu toliko” ili da osobe koje se bore sa poremećajem u ishrani treba „samo da jedu sendvič”. Ništa nije uvredljivije od preteranog pojednostavljenja situacija u kojima se ljudi nalaze na tako neozbiljan način. (Da ne pominjem koliko je problematično pretpostaviti da neko ima „problem” sa hranom, jedenjem ili telesnom težinom samo zbog toga kako njihovo telo izgleda.)

    Mnogi od problema sa hranom sa kojima se susrećem kod svojih klijenata imaju ozbiljno poreklo koje daleko prevazilazi to da li neko premalo ili previše voli hranu i daleko prevazilazi hranu uopšte. Neko ko je stalno na dijeti, na primer, možda je u veoma ranom uzrastu stavljen na dijetu i naveden da se oseća kao da nije dovoljno dobar ako nije „mršav”, i tako se stvara osnova za komplikovan, često i problematičan, odnos prema jedenju godinama nakon toga. Hrana je samo jedan od načina na koji određeni problem može da se pojavi u nečijem životu.

    2. Niko na posmrtnom odru ne pomisli „drago mi je što sa preskočio (neki društveni događaj sa naglaskom na hrani) i izbegao sav taj višak kalorija.”

    Kad sam radila na odeljenju za intenzivnu negu, viđala sam mnogo pacijenata na samrti kojima dan ranije ni na pamet nije palo da bi tako nešto moglo da im se dogodi. Tad sam bila mlada i neudata i gledanje ljudi mojih godina kako umiru je ostavljalo snažan utisak na mene. U tom periodu svog života sam bila veoma kritična prema sebi i pokušavala da strogo pazim šta jedem, a onda mi je jednog dana sinulo: Šta sam propustila dok sam pokušavala da poštujem svoje nepotrebno stroge standarde? Koliko bi ljudi koji tamo leže priključeni na aparat reklo, „čoveče, baš mi drago što sam preskočio turu margarita sa prijateljima kako bih mogao da ostanem kod kuće i jedem zdravo?” Ko bi ikad rekao, „umirem ali bar sam mršav!” Naravno da ne mogu da znam šta je u glavama ljudi, ali bih se kladila da niko od njih nije pomislio ništa slično. Kad sam to shvatila, u mom pogledu na život – i načinu na koji donosim odluke o hrani – došlo je do promene. Ljudi, mi smo ovde samo jednom. Hajde da nam bude dobro jer sutra možda neće doći za nas. Za mene to znači prihvatanje one ture margarita.

    3. Važno je šta govorimo deci o njihovom telu – i ne prestaje da bude važno još dugo, dugo

    Strašno mi je kad pomislim koliko sam imala pacijenata koji su stvorili lošu sliku o sebi i/ili pogrešan odnos prema hrani zato što su im u detinjstvu govorili da su „gojazni” ili su ih na neki drugi način naveli da se osećaju loše zbog svoje telesne težine. Jedan otac je svoju ćerku nazvao „debelom” preda mnom kad je došla na savetovanje povodom mršavljenja. Htela sam u zemlju da propadnem, a i ona, sigurno.
    Jako vodite računa: ako ste u kontaktu sa mladima (ili bilo kim drugim), uzdržite se od primedbi o njihovoj telesnoj težini ili ishrani. Ako morate da kažete nešto o tome šta neka osoba jede, neka to ne bude povezano sa telesnom težinom i učinite to ljubazno, nikako kritikujući, i to samo ako je neophodno. Nikoga nije briga za vaše netražene komentare o njihovom obroku, zato nemojte to da radite.
    Provela sam stotine sati sa klijentima pokušavajući da im pomognem da uklone štetu od takve vrste primedbi. Obično im preporučim terapeuta da bi radili na tim problemima jer to često prevazilazi moj obim rada.

    4. Moderne dijete dođu i prođu, ali balans ostaje zauvek

    Viđala sam razne dijete za mršavljenje. Čula sam da su jaja loša, a zatim da su dobra. Videla sam majonez bez masti, čips pečen u rerni i čula da „avokado goji, zato ga treba ograničiti”. Bez obzira na sve to, moje preporuke se nikad ne menjaju. Moj savet će uvek biti da cilj treba da vam bude balansirana ishrana uz uživanje u hrani/životu.
    Oduvek sam znala da nešto poput jajeta ili avokada nikad ne može da bude loše u ishrani, ali smo kulturološki usmereni da stalno utvrđujemo koje su namirnice ili vrste hrane odgovorne za izazivanje „epidemije gojaznosti” i bolesti. Odbijam da se tome pridružim jer duboko u sebi znam da najbolja ishrana podrazumeva nemodifikovanu i neprerađenu hranu i ne previše procesovanih namirnica; jedite kad ste gladni i prestanite kad ste siti, i razvijte zdrav odnos prema hrani. Naravno da je važno pogledati nove preporuke i istraživanja koja se vrše. A nekima od nas će biti bolje ako izmene odnos makro hranljivih materija – više ili manje ugljenih hidrata, više ili manje masti. Ali opšta pouka iz ovoga je da ne možete pogrešiti sa minimalno procesovanom, nemodifikovnom hranom – uz poslastice dodate radi ravnoteže.

    5. Najbolja ishrana je ona u kojoj uživate i koje ćete se pridržavati

    Kad sam išla u školu za nutricioniste, postojale su prilično stroge smernice o tome kako zdravi ljudi treba da se hrane: otprilike 60 odsto ugljenih hidrata, 15 odsto proteina i 25 odsto masti. Sada shvatamo da nismo svi građeni na isti način i da je najbolja ishrana za nekoga ona koje će se pridržavati celog života. Odrekli smo se ishrane sa malo ugljenih hidrata jer je „opasna”. Sada znamo da to verovatno nije tačno, barem za određene delove populacije. Treba da znate jednu stvar: svi smo mi različiti. Pronađite ono što deluje za vas. Nemojte se siliti da jedete na način koji ne može dugo da potraje i u kom ne uživate.

    Izvor: BIZLife/ www.self.com

    Foto: Pixabay

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE