Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Petorka iz snova: Voditeljke emisije Žene

    Temeljno građenje profesionalnog puta, osmeh i energija su ono što povezuje voditeljke i koleginice Ivanu Zarić, Irinu Radović, Mariju Kilibardu, Maju Volk i Natašu Ristić. Zajedno dele višegodišnje televizijsko iskustvo u vođenju emisije ’Žene’, kada su upoznale mnogo kvalitetnih ljudi, razvijale svoju kreativnost i radoznalost, i naučile da razumeju jedna drugu uprkos različitostima.

    Kažu da ’istoriju pišu pobednici’. Ko, po vašem mišljenju, piše sadašnjost i budućnost društva, kulture i medija kojima smo okruženi?

    Ivana: Sadašnjost, nažalost, pišu neki koji nas ne čine srećnima. Ja ne vidim da su ljudi oko mene srećni, kao što nisam ni ja. Sreću nalazimo svako u svojoj mikroklimi, porodici, prijateljima, a veoma retko u društvenom i kulturnom životu. Kultura je na totalnoj margini, bitna samo maloj grupi ljudi koji ne misle da je populistička zabava jedino što je potrebno da zadovolji čovekove duhovne potrebe. Mediji su takođe u sve goroj situaciji. Ponuda jednoobrazna, podilazi se ukusu publike, umesto da se on malo unapređuje,’brusi’.

    Irina: Piše je ko stigne jer je, nažalost, u današnje vreme i kulturno ’nepismenima’ ostavljen veliki prostor za ’pisanje’. Sa druge strane, postoje oni divni, kvalitetni ljudi koji se svojim delima bore i uvek im dajem prostora u svojim emisijama.

    Marija: Ne slažem se sa ovom krilaticom. Domaću istoriju poslednjih trideset godina pišu isključivo političari koje ne smatram pobednicima, jer su kvalitet života naroda koji vode samo unazađivali.

    Maja: Mene zanima samo ekološka istorija čovečanstva, jer je to ili put samouništenja ili nova stepenica u ljudskom razvoju. Do sada su i pobednici i poraženi kroz istoriju koračali istim putem, ka samouništenju. Zato je bitno da mi pojedinci shvatimo da imamo svu moć u sebi, moć da kupimo ovo ili ne, da gledamo ovo ili ne, da živimo ili da umremo. Ja sebi pišem svoju sadašnjost i budućnost.

    Nataša: Rekla bih da je to veoma složena tema i teško ju je smestiti u jedan odgovor. Ono u šta sam sigurna je da je sadašnjost značajno „ubrzana“, protok vremena kao da je intenzivniji nego pre pet do šest decenija, o vekovima i da ne govorimo. Svako današnje postojanje je tek trenutak, stoga nisam sigurna da će bilo ko polagati pravo na kreiranje čitavog okruženja. Svi su ovde igrači koji imaju svoj, manje ili više blistav trenutak, svoje lokalne uticaje. Najzad, sve sam više uverena da čovek mora da pravi i neke izbore. Između ostalog, moj je izbor da li ću uopšte pratiti medije (čuli ste za „medijsku dijetu“?), koga ću gledati ili slušati, šta će biti moje kulturno okruženje. Mikro svet je, čini mi se, svet budućnosti, a to podrazumeva i ličnu odgovornost za njegovo kreiranje i održavanje.

    Koje porodične vrednosti su vam najviše pomogle u odnosu sa ljudima i građenju stabilnog životnog puta?

    Ivana: I u privatnom životu i van njega imam isti princip: ’Ne radi drugome ono što ne želiš da neko uradi tebi’. Zvanično nije lepo kategorisati ljude, ali svi znamo da je to nemoguće. Ljude delim samo na dobronamerne i nedobronamerne. Kada tako pogledate svet oko sebe, lako smestite svakoga gde mu je mesto. Za sebe znam da nikada nisam smišljeno i namerno nikoga povredila. Kad mene neko povredi samo detektujem kakva namera iza toga stoji. Nemam ništa protiv ni da drugi tako rezonuju. Ovo je vreme kada ljudi otvoreno igraju svakakve igre i kada je postalo legitimno mnogo toga što je ranije bilo sramota.

    Irina: Moji roditelji su ljudi ’starog kova’ i u mojoj porodici su se negovale prave ljudske vrednosti. Moji su me naučili da se sama borim i ostvarim svoje snove i da neće tata i mama rešavati probleme kada naiđem na prvu prepreku… Ponosni su što sam sam uspešno završila Filološki fakultet i što petnaest godina radim posao koji volim, a da nikada ništa nije bilo ’preko veze’. U mojoj porodici se neguje lepa reč, fer i pošten odnos i ne priča se o drugima loše (mama je uvek insistirala na tome), već se bavimo sobom da bismo bili i bolji i srećniji.

    Marija: Za dobru komunikaciju je potrebno strpljenje, razumevanje, prodornost, radoznalost, empatija ponekad. Naučena sam da budem direktna i iskrena, a po prirodi sam ekstrovertna, tako da su odnosi koje sam izgradila vrlo jasni. Ali, za njih su bile potrebne godine i godine međusobnog ulaganja. Prenela sam takav stav i na poslovnu komunikaciju i valjda mi i tu dobro ide.

    Maja: Mislim da mi nisu pomogle porodične vrednosti koje su često apstrakcija, šablon ili posledica visoke dresure. Pomogla mi je želja za razumevanjem ljudi, za znanjem o tome šta se dešava u nama, zašto ljudi reaguju na ovaj ili onaj način, koji su to mehanizmi neuroze, kako to da prepoznam u sebi i drugima. I opet, reč sloboda. Ne gušiti druge, a boriti se za sebe. U prevodu, znati granicu. Sadistu čini mazohista. Koliko mi dozvolimo, toliko nas gaze.

    Nataša: Verujem u neke ljudske vrednosti, porodične su samo njihov segment ili možda rezultat. Ono čime se vodim je da ne činim drugima ono što ne bih da sama doživim i da nismo na ovoj planeti dovoljno dugo da bismo svesno nekoga povređivali. Nasuprot tome, verujem u male radosti i mislim da je greh propustiti svaku priliku da nekoga ili sebe obradujemo.

    U kom gradu sveta je najlepše dočekati jutro, a gde je najuzbudljivija noć?

    Ivana: Jutro Pariz, noć Njujork.

    Irina: Najlepše je dočekati jutro sa dragim osobama, a utonuti u san sa mirom u srcu i glavi, ma na kom mestu na svetu da ste.

    Marija: Svako doba dana ima svoju magiju, ali je čarolija svuda na planeti potpuna samo ako si sa pravim ljudima.

    Maja: Imala sam predivne noći i predivna jutra u celom svetu. Jutrošnje svitanje u Beogradu je bilo neopisivo, jer sam prisustvovala porođaju moje poćerke, saradnice koja me je molila da budem uz nju kao dula tokom porođaja. Ali, ako baš treba da biram, najlepše zore su na Indijskom okeanu, u Zanzibaru, a najlepše noći u Španiji…

    Nataša: Nažalost, vreme kada sam najviše radila bilo je obeleženo sankcijama i nemogućnošću da avionom poletiš iz svoje zemlje. Pamtim mnoga snimanja koja smo propustili, jer nije bilo benzina da se ode samo desetak kilometara od televizije. I, nasuprot očekivanjima, među mestima koje sam posetila, nisu me najviše fascinirali gradovi. Ubedljivo najveće uzbuđenje osetila sam u antičkom pozorištu Epidaurusu. Bilo je to kao da sam prošla kroz kapiju vremena. A što se noćnog života tiče – tek to je potpuno razočaravajuće. Ustajem i ležem veoma rano za današnje prilike, potpuno sam zavisna od dnevne svetlosti i sve što se dešava noću obično – propustim.

    Da li je intervju koji ste uradili sa pokojnim glumcem Robinom Vilijamsom, na italijanskom jezeru Komo, jedan od najlepših i najznačajnijih za vas lično? Sa kakvim impresijama ste se vratili u Srbiju?

    Ivana: Pamtim taj intervju, imali smo ubrzo potom još jedan, te smo se smejali… To mi je jedan od najznačajnijih trenutaka u karijeri, zato što sam zahvaljujući tom intervjuu ušla u jedan svet koji nama tada, zbog okolnosti u zemlji, nije bio dostupan, zato što je meni lično to bilo veoma važno, zato što je to bio baš taj predivni čovek i zato što se sve dešavalo na Komu koji je nešto najbliže bajci, što sam u životu videla. U Srbiju sam se vratila sa puno impresija, ali i u trenutku kada su prvi put najavljivali bombardovanje. To je bilo jedno surovo otrežnjenje. Imala sam ih puno u životu i karijeri. Ali, smatram da su jako bitni, jer tako se gradi čovek koji ima ideju o svetu u kojem se nalazi i koji tako uči šta je važno, a šta ne.

    Predavali ste srpski jezik i književnost u osnovnoj školi, glumili u pozorišnoj predstavi, a profesionalnu sreću pronašli u svetu medija i televizije. Da li ste ponekad osećali da je to bio put ’preko trnja do zvezda’ i koliko požrtvovanja iziskuje posao voditelja?

    Irina: Ovo je posao koji se jako voli. Jednom kad uđes u svet televizije i osetiš kao da si rođen za to, a onda istražuješ različite TV formate, oprobavaš se u njima i osetiš posebnu satisfakciju urađenim, i kada nadređeni znaju to da cene i daju na značaju, onda znaš da je ona ljubav na prvi pogled između tebe i kamere od pre petnaest godina na Trećem kanalu RTS-a – ono pravo što traje.

    Vaš prvi posao vezan je za politiku, radili ste u press službi Zorana Đinđića, potom kao sportski novinar na RTS-u, a već nekoliko godina unazad vodite emisije zabavnog karaktera na televiziji Prva. Da li ste u toj sferi pronašli sebe, i koja dragocena iskustva ste poneli sa sobom u pohotu na nove profesionalne izazove?

    Marija: Radeći u press službi pokojnog premijera naučila sam kako se organizuju konferencije za medije, kako se saopštenja i video materijali distribuiraju lokalnim medijima, kako se radi u timu. Onda 2000. godine polazim u RTS-ovu školu novinarstva i zapošljavam se na tadašnjem Trećem kanalu u zabavnoj redakciji. Nikada nisam pripadala sportskoj redakciji, već su emisije koje sam vodila na RTS-u, do gašenja Trećeg kanala, imale sportsko-zabavni sadržaj, kao i ona 2010.  koja se odnosila na svetski šampionat u fudbalu u Juznoj Africi. Mislim da sam sto odsto zabavnjak i najviše uživam radeći projekte kao što je trenutno aktuelni ’Tvoje lice zvuči poznato’.

    Vama najdraži stih pesme koju ste napisali?

    Maja: Pišem kao što dišem, da bih postojala…

    Koje mudre savete je važno čuti kada ste u dvadesetim i tridesetim, a koje u četrdesetim?

    Nataša: Na pragu pedesetih teško mi je da izdvojim u kom od ovih perioda je teže i davati i slušati savete. Treća decenija je za mene najzabavnije razdoblje života, u četvrtoj se dograđuješ, ispunjavaš porodicom, peta je već na ivici da postane rutina. Mlađe, u glavnom, savetujem da ne propuštaju prilike, da ih traže i stvaraju. Mislim da je najgore čekanje na koje nas okolnosti često usmeravaju. Što sam starija, sve mi je jasnija stara latinska poruka o „hvatanju dana“. Ali, to se ne uči, kao što se život ne uči iz udžbenika i studija slučaja. Život se živi, sa uverenjem da to radiš najbolje što znaš.

    What's your reaction?

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE