Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Koliko (zapravo) nove mere pogađaju IT sektor?

    Ekskluzivno za BIZLife magazin piše: Svetislav V. Kostić, docent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu

    Nivo rasprave koja se u poslednje vreme vodi u vezi sa predloženim poreskim merama koje su usmerene ka oporezivanju preduzetnika ukazala je na potrebu da se problemu pristupi od ključnih reči (samostalna delatnost radni odnos, paušalno oporezivanje, načelo fakticiteta, test samostalnosti, ekonomija znanja, poreski podsticaji, pravna sigurnost, javna dobra i javne usluge), odnosno da se pruži sveobuhvatan uvid u dosta složen okvir iz kojeg te mere potiču.

    Naime, u celom svetu, pa i u Srbiji, tokom većeg dela XIX i gotovo celog XX veka društveni odnosi onih koji su morali da se prehranjuju putem dohotka koji ostvaruju ličnim naporom (dakle, ne po osnovu ranije stečenog bogatstva) bili su zasnovani na jasnoj dihotomiji samostalna delatnost – radni odnos. Naša poreska zakonodavstva podrazumevaju da ličnim naporom čovek može ostvarivati prihode ili kao zaposleni u radnom odnosu, ili kao samostalni preduzetnik, koji za razliku od zaposlenog nosi i preduzetnički rizik. Ova podela je u temelju postojećih poreskih sistema u svetu. Međutim, ove temelje je ozbiljno uzdrmala tehnološka revolucija, kojoj svedočimo najmanje u poslednje tri decenije. Da bismo ovo ilustrovali, treba samo da se podsetimo da je sve do kraja XX veka za najveći deo onih u sektoru usluga rad tokom letovanja na moru bio objektivno nemoguć (jer nisu mogli da sa sobom lako ponesu ono što im je bilo potrebno da bi pružali svoje usluge), dok je to danas subjektivna odluka, koju omogućava posedovanje laptopa i dostupnost internet konekcija (na letovanju ne radi onaj ko je u stanju da sebi priušti takav luksuz). Poznate su izjave nekih osnivača velikih IT kompanija da su moderne tehnologije prvi put omogućile da čoveka u istom satu i angažujete i otpustite.

    Brzina tehnološkog napretka, jednostavno, ne daje dovoljno vremena da se ozbiljno promisle sve posledice npr. odustajanja od rezultata 150 godina borbe za radnička prava, borbe koja je podrazumevala, između ostalog, i mnoge milione mrtvih (ergo nije nešto što bi trebalo olako odbaciti). Tako će u Velikoj Britaniji radnopravni tribunali u sporovima koje su vozači Ubera vodili protiv ove kompanije pre nekoliko godina primetiti da je npr. ideja o postojanju 25 hiljada samostalnih pružalaca prevoznih usluga na području grada Londona, citiram, „smešna”. S druge strane, vratiti točak napretka unazad ‒ nemoguće je, pa se, stoga, gotovo u svim državama na svetu vodi rasprava o tome da li uvesti neku treću kategoriju, kategoriju u koju bi spadali oni koji nisu u klasičnom radnom odnosu, ali koji ne ispunjavaju uslove da se mogu smatrati samostalnim preduzetnicima i za tu kategoriju predvideti posebna, prvenstveno radnopravna, a svakako i poreska pravila. Međutim, ova rasprava je sve samo ne okončana. Treba primetiti i to da je izbegavanje plaćanja poreza u okvirima nove, digitalne ekonomije ‒ doduše, prvenstveno na nivou kompanija ‒ jedno od ključnih pitanja kojima se danas bave gotovo sve države na svetu u okviru velikog BEPS (Base Erosion i Profit Shifting) projekta, koji je započeo na inicijativu 20 najmoćnijih država na svetu (G20) 2013. godine.

    I Srbija se suočila sa opisanim problemom promene društvenih odnosa, pri čemu je on u ovom trenutku prvenstveno prepoznat kroz prizmu nečega što se kolokvijalno naziva paušalom.

    Paušalno oporezivanje predstavlja oblik utvrđivanja poreske osnovice za koji bi trebalo da važi primena onda kada je određivanje njenog stvarnog iznosa prezahtevno (preskupo). Preduzetnik koji obavlja samostalnu delatnost porez treba da plati na dobit koju ostvari obavljanjem svog poslovanja, a da bi se ta dobit utvrdila, potrebno je voditi poslovne knjige i sastavljati finansijske izveštaje. Vođenje poslovnih knjiga i sastavljanje finansijskih izveštaja podrazumeva i vreme, a najčešće i troškove knjigovodstvenih usluga. Stoga se u srpskom poreskom pravu obveznicima, pod određenim uslovima, pruža pravo da, umesto plaćanja poreza na stvarnu osnovicu, oni plaćaju na pretpostavljenu, paušalno utvrđenu osnovicu, koja bi načelno trebalo da odslikava onaj iznos dobiti koja se u određenoj delatnosti može uobičajeno ostvariti. Svako uprosečavanje nosi sa sobom rizik da neko plati manje, a neko više poreza od onog iznosa koji bi bio dužan prema stvarnoj osnovici, ali izbegavanje troškova dolaska do iznosa stvarne osnovice, pod uslovom da je paušalna osnovica ispravno određena, opravdava ovu neizbežnu posledicu, koja uvek prati paušalno oporezivanje. Nažalost, srpski poreski sistem je odavno (tj. oduvek) krenuo stranputicom, pa se mogućnost plaćanja poreza prema paušalnoj osnovici pruža i u onim situacijama gde za takav pristup jednostavno nema nikakvog opravdanja (dakle, obveznicima ne bi predstavljao neizdrživ teret utvrđivanje stvarne osnovice). Takođe, procena visine osnovice u jednom broju delatnosti jednostavno nije ni blizu one koja se u stvarnom životu ostvaruje od strane obveznika, odnosno paušalno utvrđene osnovice su u nekim slučajevima značajno manje od stvarno ostvarene dobiti preduzetnika, pri čemu treba imati na umu da, usled arhaičnosti našeg sistema, prosto podizanje paušalnih osnovica svakako nije delotvorno rešenje, pošto bi tako uvećane poreske obaveze bilo moguće veoma lako izbeći. U našoj javnosti se do pojave pojma IT paušalci u vezi sa problemom potcenjene paušalne osnovice najčešće navodio problem advokata (ponekad i taksista). Međutim, kada su advokati u pitanju, tu pažnju privlači jedna malobrojna, ali dosta vidljiva manjina kod koje se uočava da njihove poreske obaveze nikako ne odgovaraju stilu života, dok su pak za ogromnu većinu njih (usled objektivnih prilika na tržištu pravnih usluga) paušalno utvrđene osnovice veoma blizu onoga što je njihova stvarna dobit koju ostvaruju pružanjem svojih usluga. Dakle, kod advokata problem nije toliko paušalno oporezivanje kao takvo, već nedelotvornost Poreske uprave Srbije u primeni onih mehanizama koji joj stoje na raspolaganju u situacijama kada objektivne okolnosti obveznika ne odgovaraju njegovim poreskim obavezama. Kod taksista problem i nije u visini paušalno utvrđenje osnovice, već u redovnosti izmirivanja poreskih obaveza, posebno u svetlu činjenice da javnost prepoznaje da vlasti imaju posebno popustljiv odnos prema taksistima usled njihove spremnosti na organizovanu borbu za svoja prava. Ono što je specifično za IT paušalce jeste to da je prema procenama samog IT sektora njihov prosečan neto prihod (dobit) od tri do četiri puta veći od paušalne osnovice na koju plaćaju porez, iako je načelna ideja da između ova dva iznosa (barem u proseku) nema previše odstupanja.

    Mogućnost angažovanja radnika kao samostalnih pružalaca usluga (radnik se registruje kao samostalni preduzetnik i zaključi ugovor o delu sa kompanijom za koju radi), umesto da se ta lica zaposle (da se sa njima zaključi ugovor o radu), iako sam odnos ima sve ili najveći deo osobina koje odlikuju radni odnos, široko je korišćena u srpskom IT sektoru (ali ne samo u njemu), pri čemu to omogućava da se postigne sledeće:

    1.Poslodavci mogu da ostvare značajne uštede (oni u odnosu sa samostalnim pružaocem usluga nemaju bilo kakvih obaveza po osnovu zaštite na radu, bolovanja, trudničkog ili porodiljskog odsustva, godišnjih odmora, prekovremenog rada, otpremnina; doduše, dok se neko od njih ne doseti, kao što su to učinili vozači Ubera u Londonu, i pokrene sudski postupak za zaštitu svojih prava), odnosno da obezbede radniku značajno veće neto prihode, uz troškove po kojima takvi prihodi, tj. neto zarade, ne bi bili mogući (usled uvećanih obaveza po osnovu poreza na zarade i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje) da je sa njime zaključen ugovor o radu, odnosno da mu je isplaćivana zarada.

    2. Radnici pak svoja prava ustupaju kako bi pribavili veće neto prihode, pri čemu su ostvarivali i dodatnu pogodnost da im je plaćanje poreza na paušalno utvrđenu osnovicu omogućavalo da izbegnu godišnji porez na dohodak građana.

    3.Oni koji nisu bili u stanju da umanje svoje poreske, a prvenstveno obaveze po osnovu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, nosili su (i nastavljaju da nose) nesrazmerno veći teret od onoga koji im po pravu pripada, tj. zloupotrebom paušala se teret socijalne zaštite drugih osoba delimično preneo na njih.

    Ministarstvo finansija i Poreska uprava Srbije bili su suočeni sa problemom zloupotrebe paušalnog oporezivanja usled činjenice da je dobar deo IT sektora birao da se strogo drži zakona, odnosno da svoje nesamostalne radnike zapošljava, što ga je stavljalo u neravnopravnu poziciju sa ostatkom, dok se van IT sektora javio problem da obična privreda jednostavno ne može sebi, u konkurenciji sa onima koji pristaju da zaposlenje prikriju odnosom između nalogodavaca i formalno samostalnog pružaoca usluga, priušti IT stručnjake, bez kojih ni ona više nije u stanju da posluje (jednostavno nije bila u stanju da ponudi istu neto zaradu kao što su nalogodavci mogli da ponude bruto naknadu za pružene usluge). Već više godina se iz tih krugova čuju veoma snažni glasovi koji od države zahtevaju da svima pruži iste uslove poslovanja i pristupa kvalifikovanoj radnoj snazi, bez potrebe da se izlaže mogućem riziku koje kršenje ili zloupotreba zakona sa sobom nosi. Pored navedenog, problem zloupotrebe paušalnog oporezivanja se iz IT sektora raširio i na sve one delatnosti gde paušalno utvrđene osnovice značajno odudaraju od prihoda koji se stvarno ostvaruju na srpskom tržištu i time je zapretio da ozbiljno ugrozi državne finansije (paušalno oporezivanje ima i implikacije u oblasti pranja novca, ali to je posebna tema, kojim se ovde nećemo baviti). Ono što najveći broj učesnika u dosadašnjoj raspravi ne shvata jeste da je Poreska uprava Srbije oduvek (tj. od 2003. godine) na raspolaganju imala veoma ubitačno sredstvo iz 9. člana Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji (načelo fakticiteta), koje joj daje izuzetno široko ovlašćenje da poreske činjenice tumači prema njihovoj ekonomskoj suštini, odnosno da, ukoliko je simulovanim pravnim poslom (npr. odnos samostalni pružalac usluga – nalogodavac) prikriven disimulovani (radni odnos), u tom slučaju disimulovani pravni posao čini osnovu za oporezivanje. Van ove dve šture rečenice zakonodavac nije na bilo koji drugi način odredio kako da Poreska uprava Srbije sprovodi ovo ovlašćenje, pa se opravdano (kod onih koji su opasnosti uopšte i bili svesni) javila bojazan kako će ona isto sprovoditi u ovim slučajevima i koliko će biti lake ruke kod podnošenja krivičnih prijava.

    Rad na rešavanju opisanog problema kreće u kasno proleće 2018. godine, ali biva, s razlogom, obustavljen već početkom jeseni. Naime, već tada je osmišljen i test samostalnosti i pristup da se prihodi iz odnosa koji ovaj test ne prođu oporezuju kao tzv. ostali drugi prihod (a ne kao zarade), kako bi se izbeglo da se poreskim propisima rešavaju velika društvena pitanja odstupanja od dihotomije radni odnos – samostalni preduzetnik (poreski propis treba da se ograniči na ono čemu je namenjen, a to je oporezivanje). Sam test samostalnosti je prisutan u brojnim zakonodavstvima širom sveta, a u srpskom zakonodavstvu je izabrano da se umesto jednog prostog kriterijuma (npr. procenat prihoda od jednog nalogodavca u ukupnim prihodima) predvidi veći broj njih kako bi se stroži poreski režim ograničio samo na one kod kojih stvarno nedostaju ključni elementi samostalnosti, tj. one kod kojih se opravdano može smatrati da su poreski razlozi dominantno uticali da se umesto uobičajene forme (zaposlenje) izabere neki drugi pravni odnos. Padanjem testa samostalnosti obveznik ne gubi status preduzetnika, niti prestaje da bude obveznik poreza na prihode od samostalne delatnosti, i to na paušalno utvrđenu osnovicu. Posledica se ogleda u tome da prihod iz odnosa koji pada test samostalnosti ne može da bude oporeziv porezom na prihode od samostalne delatnosti i oporezuje se drugim poreskim oblikom, kod koga paušalno utvrđivanje poreske osnovice jednostavno nije moguće.

    Međutim, u jesen 2018. godine je, ipak, zauzet načelno ispravan stav da bi rešavanje uočenog problema trebalo sprovesti tako da se putem pratećih mera ne samo ublaži „šok” zatvaranja prostora da se paušalno oporezivanje koristi za nešto što bi se, u najmanju ruku, moglo nazvati agresivnim poreskim planiranjem već i da se započne sa uvođenjem podsticaja koji će namenski biti usmereni ka podsticanju nove ekonomije znanja.

    Stoga je, prvo krajem 2018. godine, uvedeno nekoliko mera na terenu poreza na dobit pravnih lica koje omogućavaju da one kompanije koje u Srbiji stvaraju vrednu intelektualnu svojinu (dakle, nezavisno od sektora ili tipa intelektualne svojine) i koje po osnovu nje ostvaruju prihode svoje poreske obaveze značajno umanje, i to u razmerama koje se retko gde mogu sresti na svetu, a u Evropi svakako (npr. prihod od intelektualne svojine stvorene u Srbiji oporezuje se po posebnoj stopi od tri odsto, umesto opšte od 15 odsto, dok kompanije koje se bave samo stvaranjem i naknadnim prihodovanjem od intelektualne svojine, npr. softver, mogu da svoj porez na dobit svedu na 0). Uz ove izmene, značajno je poboljšan poreski režim nagrađivanja zaposlenih akcijama ili udelima poslodavca ili sa njime povezanog lica, odnosno troškova poslodavca koje on može imati u vezi sa stvaranjem prijatnijeg radnog okruženja za zaposlene. U okviru istog talasa, uveden je i poseban poreski kredit za ulaganje u inovativne startapove kako bi se ovima omogućilo jednostavnije prikupljanje neophodnog kapitala.

    Navedene mere su prvi primer poreskih podsticaja u Srbiji koji su neposredno usmereni na podsticanje ekonomije znanja i koji ne idu samo ka tome da smanje troškove poslodavca, već to smanjivanje povezuju sa boljim uslovima koji se nude zaposlenima.

    Početkom leta 2019. godine ponovo se vratilo ideji testa samostalnosti i rešavanju problema zloupotrebe paušala. Međutim, uz njega je sada predviđen čitav paket podsticajnih mera, čiji je cilj da:

    a) Omoguće da oni koji padaju test samostalnosti pređu u radni odnos kod svojih nalogodavaca ili kod bilo kog drugog poslodavca, a da pritom očuvaju svoje neto prihode u istom iznosu najmanje naredne tri godine, i to bez uvećanih troškova poslodavca u poređenju sa onima koji su bili prisutni kada su ovim licima plaćane bruto naknade za pružene usluge. Dakle, više hiljada IT stručnjaka treba da očuva svoje neto prihode, da stekne prava iz radnog odnosa koja im pripadaju i da se to obezbedi uz minimalni porast troškova poslodavaca u srednjoročnom periodu od tri godine.

    b) Obezbede suštinsku amnestiju za period pre 1. januara 2020. godine i time pruže visok nivo pravne sigurnosti. Naime, na ovaj način se prepoznaje da je priliku za agresivno poresko planiranje pružio, na prvom mestu, neodgovarajući pravni okvir, gde bi bilo nepravično svaliti krivicu samo na jednu stranu.

    c) Pruže mogućnost, u skladu sa iskustvima Holandije, Italije, Španije ili Portugalije, da se pod veoma konkurentnim uslovima privlače bilo povratnici u zemlju, bilo talentovani stranci (gde je nastanak troška po budžet Srbije uslovljen stvarnim nastanjenjem stručnjaka u zemlji).

    Uz ove mere, predviđeni su i određeni podsticaji za digitalne nomade (podsticaji važe samo u odnosu na prihode koji se ostvaruju od usluga pruženih iz Srbije nalogodavcima koji nemaju nikakve aktivnosti u Srbiji, pa stoga ove mere ne ugrožavaju na bilo koji način konkurentnost domaće IT zajednice), čije veće prisustvo u Srbiji može imati i veoma povoljan uticaj na domaće IT stručnjake u smislu njihovog dubljeg povezivanja sa globalnom IT zajednicom, odnosno otvaranja novih poslovnih prilika koje se mogu obavljati iz Srbije za klijente u inostranstvu.

    Ključne zamerke svemu što je predloženo svode se na sledeće:

    a) Da li na ovaj način oni poslodavci koji nisu zloupotrebljavali paušalno oporezivanje da bi ostvarili poreske uštede suštinski bivaju kažnjeni za svoje zakonito postupanje u prošlosti?

    Mada bi se o ovoj temi dalo dosta raspravljati, čini se da je zakonodavac, odnosno predlagač zakona, učinio najviše što je objektivno mogao. Bez podsticaja i mogućnosti da se prelazak na radni odnos na neki način premosti, Srbija bi bila u opasnosti da izgubi značajan broj svojih IT stručnjaka, iz prostog razloga što mnogima poslodavci ne bi mogli da pruže iste neto prihode koje su imali kao samostalni preduzetnici. S druge strane, jednostavno nije bilo novca da se pruži više od prethodno opisanih podsticaja (npr. da se podsticaji pruže i u odnosu na zarade postojećih zaposlenih), koji, ipak, nisu zanemarljivi.

    b) Pravna nesigurnost proističe iz testa samostalnosti.

    Iako se ona često u srpskom javnom prostoru može čuti, ova primedba je besmislena, pošto ovaj test ima cilj da upravo sputa gotovo neograničenu slobodu Poreske uprave Srbije, koja proističe iz ovlašćenja koje ona već ima u zakonu (na problem pravne nesigurnosti testa samostalnosti može se žaliti samo onaj ko ne poznaje srpsko poresko pravo i način njegove primene u stvarnom životu). Drugim rečima, test samostalnosti precizira postupak koji bi Poreska uprava Srbije i bez njega mogla da sprovede, samo što u tom slučaju ne bismo mogli sa sigurnošću da procenimo stepen izloženosti riziku (npr. Poreska uprava zauzme stav da je odgovarajući procenat prihoda od jednog nalogodavca sâm po sebi dovoljan pokazatelj nesamostalnosti i na osnovu tog zaključka krene da utvrđuje poreske obaveze smatrajući sve odnose koji padnu ovaj jedan kriterijum prikrivenim radnim odnosom ‒ a za ovako strog pristup bi se moglo pronaći uporište i u nekim primerima uporedne prakse ‒ pri čemu, kod kompanija koje angažuju veći broj paušalaca koji padnu test, prikrivanje radnog odnosa prepozna kao organizovano krivično delo poreske utaje – potpuno moguć scenario prema postojećem srpskom poreskom zakonodavstvu).

    c) Po isteku podsticaja krajem 2022. godine troškovi zaposlenih srpskog IT sektora će značajno porasti, pri čemu će on postati nekonkurentan sa zemljama kao što su Ukrajina, Rumunija ili Bugarska.

    Već na prvom mestu se mora primetiti da ova primedba pokazuje da poruka poslata podsticajima iz 2018. godine nije shvaćena (doduše, treba biti pošten i reći da se država uopšte nije potrudila da ovu poruku jasno pošalje, što je morala da učini pošto diskurs podsticaja iz 2018. godine potpuno odudara od dosad zastupljenog modela privlačenja investicija u Srbiju). Naime, država je 2018. godine vezala podsticaje za stvaranja intelektualne svojine u Srbiji i za prihode koji se po osnovu te intelektualne svojine ostvaruju. Problem troška zaposlenih je najprisutniji u onom modelu poslovanje gde se u Srbiji ne stvara bilo kakva intelektualna svojina, već se iz nje pružaju usluge, a dobit ostvaruje na razlici između onoga što se IT stručnjaku u Srbiji plati i cene po kojoj se njegove usluge mogu naplatiti u inostranstvu. Pojednostavljeno rečeno, radi se o prostom najmu jeftine radne snage. Međutim, ovakav poslovni model jednostavno ne proizvodi nikakve dugoročne koristi za bilo čiju, pa ni srpsku privredu, jer je zaustavlja na trećerazrednom nivou, odnosno uslovljava njen opstanak jeftinom radnom snagom i, sem nešto većih primanja stručnjaka, ne obezbeđuje bilo kakve osnove za ostvarivanje buduće dodate vrednosti. To, svakako, ne može biti dugoročan koncept razvoja nečega što bi u osnovi moralo da bude ključna komponenta ekonomije znanja. Međutim, predložene mere ne traže promenu preko noći, već predviđaju trogodišnji prelazni period da se započne odstupanje od nekih ustaljenih modela.

    d) Naši IT stručnjaci će se iseliti, tj. IT kompanije će preći u inostranstvo.

    Ova primedba je u bliskoj vezi sa sveprisutnom mantrom kako su u Srbiji porezi visoki i kako njeno zakonodavstvo predviđa neizdrživo opterećenje prihoda od rada. Primedba, jednostavno, nije tačna, mada to izgleda ne sprečava veliki broj učesnika u javnim raspravama da se pozivaju na netačne podatke. Srpsko poresko opterećenje je ispod proseka kako zemalja našeg okruženja, tako i ostalih evropskih država. Kada su natprosečne zarade u pitanju (a one su u fokusu predloženih mera), nešto niže poresko opterećenje je moguće naći samo u Bugarskoj, dok je ono veće u gotovo svim državama koje su slične nama (teško da bi one države u kojima je na snazi vanredno stanje i rat na delu teritorije, pri čemu imaju nekoliko puta manji BDP po glavi stanovnika od Srbije, kao što je to slučaj sa Ukrajinom, mogle da budu dobar primer za poređenje). Na primer, u često pominjanoj Estoniji opterećenje doprinosima za obavezno socijalno osiguranje je barem duplo veće (izraženo u procentima) od onog u Srbiji. Estonsko e-rezidentstvo nikakve veze nema sa porezima, a određeni oblici poreskog planiranja koji se u našoj javnosti iznose vode direktno u krivično delo poreske utaje, bilo u Estoniji, bilo u Srbiji, bilo u nekoj trećoj zemlji, sve u zavisnosti od mesta stalnog stanovanja, pri čemu bismo morali uzeti u obzir i to da je tehnologija omogućila i automatsku razmenu podataka između poreskih uprava različitih država, za šta sada postoji i pravni osnov. Kipar, Malta, Irska – sve često pominjane jurisdikcije svoje podsticaje vezuju za dobit pravnih lica, dok su daleko nemilosrdnije od Srbije kada je u pitanju oporezivanje fizičkih lica, odnosno zaposlenih. Rumunija je ranije pružala posebne pogodnosti IT stručnjacima, ali je i ona odustala od tog pristupa (uz određeni prelazni period). Ako se u obzir uzme to da na terenu oporezivanja dobiti pravnih lica srpski IT sektor, koji u zemlji stvara intelektualnu svojinu, danas gotovo nigde na svetu ne može da dobije bolje uslove (s izuzetkom problema nepostojanja ugovora o izbegavanju dvostrukog oporezivanja sa SAD, za koji srpska strana ne snosi odgovornost), pretnje masovnim egzodusom zbog poreskih razloga gube na ubedljivosti. Oni koji svoj poslovni model zasnivaju na jeftinoj radnoj snazi i onako su oročenog trajanja, pošto će talenat koji upravo dolazi iz Afrike, tj. pružaoci IT usluga npr. iz Kenije, Etiopije ili Nigerije, biti cenovno daleko povoljniji od njih, dok te zemlje imaju i obilje mladih koji se veoma lako uklapaju u nove tehnologije (podsetimo se da fakultetska diploma ni u Srbiji nije preduslov za uspešno obavljanje poslova u IT sektoru). Uz navedeno, njihov poslovni model ih i čini konkurentnim samo dok su u Srbiji, jer odlaskom u neke bogatije države njihova cena skače, što ih primorava da svoje znanje prodaju na neki drugi način.

    e) Zašto plaćamo socijalno osiguranje kada nam je buduće ostvarivanje penzija nesigurno, a javna zdravstvena zaštita loša, pri čemu se oni pogođeni merama leče privatno?

    Srpski sistem, kao i najveći deo evropskih sistema penzionog osiguranja, zasnovan je na međugeneracijskoj solidarnosti, a ne na akumuliranim uplatama iz kojih se kasnije ostvaruju prava. Drugim rečima, sve srpske penzije se danas finansiraju ili iz onoga što uplate postojeći obveznici doprinosa, ili iz budžetskih transfera, koji pak zavise od poreskih prihoda. Bez ovih prihoda penzijâ, jednostavno, ne može biti. To pak znači da se, kada su penzije u pitanju, ne radi samo o našim budućim pravima (autor teksta je barem četvrt veka udaljen od svoje starosne penzije), već o opstanku više miliona naših starih sugrađana koji bez poreza i doprinosa koje mi uplaćujemo ne mogu da prežive, a naše niske stope prirodnog priraštaja upozoravaju da je upitno da li će biti ikoga da finansira naše penzije kada do njih stignemo. Ovo je izazov sa kojim se suočavaju brojne države na svetu, i one mnogo bogatije i uspešnije od Srbije, pa bismo ovu primedbu za sada mogli da relativizujemo, jer ona predstavlja samo jednu stranu medalje nečega što podrazumeva fundamentalno ponovno razmatranje temelja našeg društvenog uređenja, koje potiče iz XIX veka (penzioni sistemi većine evropskih država počivaju na osnovama koje je postavio Bizmark). Kada je u pitanju zdravstvena zaštita, u njen prilog bi se moglo istaći da je ona neočekivano dobra kada se uzme u obzir koliko se u nju malo novca ulaže, odnosno koliko smo mi, kao društvo, siromašni (npr. Srbija je, gledano po glavi stanovnika, šest ili sedam puta siromašnija od Holandije, ali je razlika između naše i tamošnje javne zdravstvene zaštite daleko manja u korist Srbije). Pored navedenog, privatno zdravstvo je omogućeno postojanjem javnog zdravstva (npr. najtraženiji privatni lekari su oni koji su prepoznatljivost i znanje stekli u javnom zdravstvu), pri čemu samo mladi i zdravi u Srbiji mogu da se oslone isključivo na privatno zdravstvo, s obzirom na to da vrednost opreme i potrebni resursi za složenije slučajeve postoje samo u državnim ustanovama. Drugim rečima, ova primedba nema gotovo nikakve stvarne snage i počiva samo na uvreženim mantrama i razumljivoj emotivnoj vezanosti za sopstveni novac, odnosno spremnosti (svesnoj ili nesvesnoj) da se trošak sopstvene zdravstvene zaštite prebaci na one nesposobne ili nevoljne da izbegnu teret poreza i doprinosa.

    Najozbiljnija primedba koja bi se morala uvažiti jeste da svi izloženi problemi nastaju iz neadekvatnog pravnog okvira, odnosno da oni ne bi postojali da ih zakonodavstvo nije omogućilo. Iako tačna, dubinske promene sistema zahtevaju mnogo vremena, vremena koga često nemamo ili smo suviše nestrpljivi, podrazumevaju složene i teške rasprave, za koje često nemamo razumevanja, jer smo naviknuti na kulturu poruka u najviše 44 karaktera i, konačno, usled fiskalnih potreba koje je potrebno izmiriti, te promene bi morale da za posledicu imaju značajno veći poreski teret od onoga koji je postizan zloupotrebom paušala.

    Idejno osnovna vrednost mera koje su uvedene krajem prošle, odnosno koje su predložene krajem ove godine, leži u tome da šalju poruku da su se tvorci srpske poreske politike konačno odlučili za korake koji su neposredno usmereni na podsticanje onih sektora ekonomije bez kojih Srbija jednostavno nema budućnost, pri čemu vidimo dobre primere uvažavanja kako značaja kvaliteta života samih zaposlenih (do sada je pažnja gotovo bez izuzetka bila usmeravana na smanjivanje troškova poslodavaca nezavisno od toga da li će i zaposleni osetiti neke neposredne koristi), tako i pravne sigurnosti (primer izričite amnestije) za srpsko opšte poslovno okruženje. Svakako da porezi nisu ni najvažnija ni jedina stvar na svetu, niti će oni biti ti koji će biti odlučujući za sudbinu naših društava, odlasku ili ostanku ljudi u zemlji. Međutim, ove mere predstavljaju dobar korak u dobrom pravcu, pa ukoliko poslušamo onu Vukovu da svako učini onoliko koliko je kadar, sada ostaje da se njima dâ pun zamah kako ulaganjem u kapacitete Poreske uprave (dobra uprava košta!), tako i ključnim preduslovom razvoja i opstanka svake ekonomije znanja – ulaganjem u obrazovanje, kao početnog ishodišta ne samo naše kulture već i, pre svega, savremene ekonomije.

    Izvor: BIZLife magazin

    Foto: Pixabay

    What's your reaction?

    Komentari

    • Marko

      Zanimljiv osvrt na novi zakon, ali se sa par stvari ne slazem. Nacelo fakticiteta daje siroka ovlascenja trenutno. Za to su potrebni fakti, odnosno cinjenice. Nije dovoljno da inspektor nesto sumnja ili misli i da nas kazni po tom nacelu. Mora da dostavi neoborive dokaze. Mi nismo pravnici, ali nije nam problem da angazujemo advokate. Pruzanje pravne sigurnosti za protekli period, bar u mom slucaju, nije potrebno zato sto sam radio po vazecim zakonima, a nove mozete da primenjujete tek od momenta kada ih donesete. Test ne uliva sigurnost vec pravnu nesigurnost zato sto je previse opisan i neodredjen. Prenost toga sto radimo za manje pare od ostalih je sto ostajemo u zemlji, i imamo strucnjake za razliku od na primer Rumunije, cije ste cifre iseljavanja IT strucnjaka pre donosenja poreskih olaksica namerno preskocili. Napustanje zemlje IT strucnjaka ne zavisi direktno od procenta poreza u nekom d.o.o kao sto pokusavate da predstavite, vec od prostog odnosa neto plate i kupovne moci, kao i opsteg stanja u nekoj drzavi. Smanjite programerima plate i pozdravite se sa njima, jer stanje u drzavi svi znamo. Kao sto znamo da bi zaradjivali duplo u Nemackoj, kao sto znamo cene zivota u tako. Vecna nas je vec posecivala Nemacku i imamo bar 10. obrazovanih prijatelja iz drugih profesija koji su se preselili. Ako vec pricamo proslim vekovima, zamolio bih vas da shvatite da je ovo 21. vek i da ne mozete da ogranicavate digitalni posao na domaci d.o.o zakonima iz 20. veka.

    • Vladimir

      Tekst je veoma ružan spin verovatno namenjen kao putokaz kreatorima javnog mnjenja u daljoj medijskoj hajci na IT preduzetnike. Teško je jednu ovako dugačku salatu polutačnih informacija i namerno pogrešno izvučenih zaključaka analizirati i demantovati stav po stav. Zato da se zadržimo na nekoliko bitnijih detalja: - Istorija borbe za radnička prava? Krajnje subjektivna i za celu stvar potpuno nebitna. Ujedno i pogrešno primenjena, ovde se ne radi o radničkim pravima, nego o slobodi privređivanja koju ovaj zakon delimično uskraćuje. Primer ovde nisu Uber vozači koji tuže Uber, nego Uber vozači koji se bune protiv kalifornijskog zakona koji ih sprečava da budu Uber vozači i tera ih da budu zaposleni što njima ne pada na pamet. Ali da ideologiju isključimo, nije joj ni vreme ni mesto. - Pregled poslovnih oblika i opcija koje neko koje želi da se bavi poslom je netačan. Autor objašnjava prirodu paušalnog oporezivanja kao da je ono predmet ovih zakona a nije. Predmet su svi preduzetnici. Činjenica jeste da paušalaca ima značajno više jer je to prosto lakši proces. Ali ovim zakonom se ne uništavaju samo paušalci nego i preduzetnici koji vode knjige i koji su svoje obaveze plaćali srazmerno svojoj zaradi. Ne znam da li je autor upućen ali ukupan namet na zaradu preduzetnika je veći nego namet na zaposlenog. Preduzetnici koji vode knjige plaćaju i porez na dohodak ako pređu onu granicu od 2 i nešto miliona. U ovom spinu se nigde ne kaže da i njihovo poslovanje praktično postaje nemoguće nego se isključivo pominje zloupotreba paušalnog plaćanja poreza. - "ekonomija znanja" je prosto zasenjivanje prostote. Interesantno je da autor deli istu terminologiju kao i jedan od glavnih lobista ovog zakona, onaj gospodin iz Microsofta koji se danima slikao po medijima a kome nisam zapamtio ime. Da li nam to nešto govori? Možda to što Microsoft donese nešto od svoje tehnologije u svoj lokalni research centar ali to nije know-how Srbije nego know-how Microsofta. Upravo, tu pričamo o jeftinoj radnoj snazi, jer je jedini razlog što je Microsoft tu zato što su ti njegovi radnici jeftiniji. "Znanje" ostaje u kompanijama, od toga neka šira zajednica nema mnogo koristi. - Sa druge strane ismejavanje onih kojima je prodaja znanja usluga od koje žive je zaista zapanjujuće. Pa neki lokalni outsourceri - koje manje-više svi iz industrije znaju - se bave daleko naprednijim tehnologijama nego lokalni razvojni centri lobista ovog zakona. Od blockchaina do ML-a. Sa druge strane, tekstom dominira mantra neupućenih koji nikada nisu imali susret sa otvorenim globalnim tržištem i koja otprilike glasi "a što vi ne prodajete sopstveni proizvod nego radite za druge". Svakome ko jeste imao susret sa otvorenim tržištem, ovo pitanje je smešno do bizarno. Kad bi znali koja je tipična cena pripreme, prodaje i lansiranja jednog proizvoda, pa sumnjam da bi znali i da je pročitaju iz prve za početak. Ključna reč je "tipična", naravno uvek ima primera da je neko stvorio mega uspešan proizvod sam iz svoje sobe ali to je jedan u milion. Ostalih 999.999 su posledica dugotrajnog i višemilionskog ulaganja. Outsourcing je za 99% IT-jevaca jedina šansa u životu da budu deo tog procesa. Dakle, autor je tvrdnjom da "outsourcing zadržava srpsku privredu na trećerazrednom nivou" demonstirao odsustvo bilo kakvog razumevanja teme o kojoj govori. - I da ne zaboraimo, u zemlji u kojoj se subvencioniše motanje kablova, licemerno je outsourcere proglašavati trećerazrednom jeftinom radnom snagom. - Autor tvrdi da je poreska uprava do sada imala šira ovlašćenja koja su testom samostalnosti smanjena. Na prvi pogled to zvuči smisleno. U praksi, mnogi od nas su se susreli sa predlozima naših knjigovođa da se ne igramo sa ovim jer njihovo iskustvo govori nešto sasvim suprotno, da je ovo guideline poreskim inspektorima kako da nekoga unište. Preduzetnici su ugroženi jer nisu lažno zaposleni, nema poslodavca koji bi ostvarujući olakšice mogao da reši njihov status. Nudi im se opcija koja uopšte nije za njih - d.o.o i koja čini poslovanje neisplativim. Ostaje im dakle da zatvore posao i da rade za lobiste koji su uništili njihov prethodni biznis, ili da se spakuju i odu u inostranstvo. Svako sa malo ličnog integriteta će uraditi ovo drugo. Za IT profesionalce to nije nikakakv problem, dovoljan je dobar Linked-In profil i par klikova na oglase po Stack Overflowu i sličnim mestima. Na kraju, i gomila rekrutera za strane kompanije se muva okolo. - Naravno, dosadašnji preduzetnici mogu i da poveruju u lepu priču da im "test samostalnosti" garantuje da mogu da nastave da rade kao preduzetnici. I da par godina kasnije poreski inspektor učini da njihovih 15-20% nameta skoči na 40+. Retroaktivno. Sa rokom plaćanja od 8 dana. I da uđu u zonu "poreske utaje" koju po autoru ovaj test rešava. Pa kome je lud da to rizikuje? - Značajan deo preduzetnika radi za klijente u inostranstvu. Mislim da nije potrebno iskustvo na tržištu da se zamisli koliko licemerno i cinično zvuči preporuka da inostrani klijent otvori svoje predstavništvo ovde. Jeste, inostrani klijent nema pametnija posla nego da se bavi srpskog birokratijom. I onda teret pada na preduzetnika. Taj teret je dovoljan da ga finansijski uništi. Nekog može da otera i u samoubistvo. Ova velika grupa preduzetnika nije nikome bila nelojalna konkurencija, nije ugrožavala poreski, penzioni i zdravstveni sistem zemlje a autori zakona je bez ikakve potrebe teraju u inostranstvo. - Autor kaže "bez posticaja i mogućnosti prelaska na radni odnos Srbija bi bila u opasnosti da izgubi značajan broj svojih IT stručnjaka". Srbija je u istoj opasnosti i sa podsticajima. Obaranjem cene rada ljudi će početi da odlaze u inostranstvo. Postoji mnogo razloga zašto bi neko otišao u inostranstvo. U IT svetu to nije nužno veća plata jer su u Srbiji IT plate solidno velike. Ali jedan od razloga je životna sigurnost i predvidljivost. Ovako intoniran tekst jednog od tvoraca zakona je najbolji podsticaj nekome ko se pita da li da ode u inostranstvo da donese upravo takvu odluku. - Analiza o troškovima poslovanja u susednim zemljama je površna. Samo pogledati u pravcu - a šta ako je vlasnik firme slučajno državljanin neke zemlje Evropske Unije (a svedoci smo da nezanemarljiv broj ljudi u Srbiji ima hrvatski ili mađarski pasoš) i cela ekonomska računica može da se postavi na sasvim drugačije osnove. Dakle, opet se radi o fiskalnom gubitku Srbije koji nije nezanemarljiv. Što se Ukrajine koju autor toliko prezire da ne želi ni ime da joj napiše, pa recimo da se veoma bogati američki investitori ne dele stav sa autorom. Zaključak, ovaj spin autora je dobar jer ko detaljnije čita vidi nekoliko bitnih priznanja koje IT zajednica nazira iz istupa zvaničnika i lobista ali koji nisu do sad ovako otvoreno bili priznavani: - da je postojalo lobiranje lokalnih podružnica BigTech firmi, drugih velikih stranih firmi koje posluju u Srbiji, te velikih domaćih outsourcera. - da je državu baš briga za male preduzetnike (autor ih jednom rečju nije pomenuo) koji padaju kao najveća žrtva ovog zakona, nego se isključivo vodilo interesima velikih. Potpuno se prelazi i preko štete koju država Srbija ima zbog njihove neumitne emigracije. U isto vreme autor se busa u prsa brigom da Srbija ne gubi IT stručnjake. Neznanje i nerazumevanje koje će Srbiju nažalost skupo koštati. Realnost je da je značajan broj IT preduzetnika bukvalno poslovno ubijen ovim zakonom i nema tog spina koji će autora oprati moralne odgovornosti. U krajnjoj instanci, to nadam se neće biti toliko dramatično, većina tih ljudi će otići u inostranstvo i na daleko mirniji način rešiti svoju budućnost nego što bi ikada bili u mogućnosti u Srbiji. Ali će način na koji su oterani iz Srbije svakako ostaviti dubok trag. Tačno je da Srbija nema budućnost bez IT-ja. Pitanje za autora je - zašto ga onda ubijate? Demagogija o kvalitetu zdravstva vam ovde ne pomaže puno.

    • Marko

      Autor ima mnogo rupa u svom izlaganju. Sve apologete zakona se koncentrišu na jedan nesporan slučaj zloupotreba a bar pet drugih scenarija preduzetnika koji su oštećeni zanemaruju. Ovaj zakon pogoduje velikim firmama i korporacijama koje već imaju akumuliran kapital, a stavlja u neravnopravan i neizvestan položaj preduzetnike početnike, frilensere, preduzetnike koji posluju sa jednim inostranim klijentom, preduzetnike koji vode knjige (i u čije poslovanje država već ima uvid), zaposlene po ugovoru o radu koji će 3 godine biti nekonkurentni na tržištu rada. Sve te kancelarije inostranih korporacija koje se žale na "nefer uslove poslovanja" i koje će imati svu korist od ovoga zakona su same po sebi outsorsing firme i "jeftina radna snaga" za svoje matične korporacije u inostranstvu pošto sva intelektualna svojina i porez na dobit ostaju u inostranstvu. Takođe se vidi da autor nema mnogo dodira sa IT svakodnevicom gde se beli Evropljanin koji dobro priča engleski u istoj vremenskoj zoni i na sat vremena leta ceni bar nekoliko puta više od nekog programera iz zemalja trećeg sveta (Indija je još pre 15 godina sa 5 puta više stanovnika nego Nigerija postala outsorsing raj i tek posle toga se Srbija tako intenzivno razvila na ovom polju). Država nema pravo da tako favorizuje pojedine učesnike na tržištu rada a druge da saseca u korenu.

    • Djordje

      Prilicno bedan pokusaj opravdavanja onoga sto se ne moze opravdati. Lepo nam covek objasni da je u redu da skupo placamo zdravstvo koje na valja i penziju koju necemo dobiti. Sve je super i nije mu jasno sto se budimo :) E ko sve predaje deci danas. I to jos na fakultetu. Ajd da je osnovna skola pa da se i istolerise.

    • Poslodavac

      Iz ugla poslodavca (malog IT preduzeća): 1. Do 2013 su svi angažmani u mojoj firmi bili Ugovori o radu. 2. Da mi ne bi otišli ljudi u firme koje nude "Paušalni" angažaman, morao sam da dozvolim taj model tako što sam celokupni bruto preneo na saradnika. Preduzeće ništa nije uštedelo. Svi ostali benefiti su takođe zadržani - bar što se tiče obaveza preduzeća prema radniku. Mrzeo sam što moram to da radim, jer je bilo očigledno da će se kad tad desiti ovo što nam se sada sprema. Neće biti lako da se preživi ovaj "tranzicioni period", ali kroz 5 godina (biznisi koji prežive), imaće normalnije uslove za poslovanje. Pročitao sam puno diskusija na ovu temu, i svi smo mi u pravu iz svoje tačke gledišta. Naročito u kontekstu činjenice ko je taj što sada menja ove zakone. Za ovaj konkretan članak, slažem se sa prethodnim komentatorima da je Svetislav nepravedno proglasio outsourcing software developmenta za trećerazredni posao. To je baš daleko od istine. Ovo ostalo razumem i prihvatam kao istinu posmatrano iz ugla države.

    • Vladimir

      @Poslodavac Realno je da ćete imati normalnije uslove za poslovanje u smislu da ćete mnogo manje plaćati developere i u bruto i u neto iznosu nego sada. Doduše, i biće ih manje a i ukupno znanje će biti manje. To je ovo čime se autor teksta, te članice Digitalne Srbije busaju u prsa. Jer, većinu tog "znanja" će pokupiti stranci preko LinkedIna i Stack Overflowa. Šteta samo što niko ne želi da uči na tuđim iskustvima.

    • Citateljka

      Placajte stotine hiljada u pio fond od kog penziju necete imati, u zdravstvo u kom se ne lecite, za nezaposlenost od koje necete dobiti pristojnu naknadu da prezivite ako ostanete bez posla, za poreze iako placate privatni vrtic a deca kriminalaca idu u drzavni. Kako da ne, radije cu sve to placati u nekoj drugoj normalnoj zemlji.

    • Poslodavac

      @Vladimir Upravo tako. Realna je opasnost da će se pojačati i o onako veliki brain-drain, i da ćemo onda biti i prinuđeni da radimo samo trećerazredne projekte sa prekvalifikantima. Imamo, doduše, 2-3 godine fore da sprečimo da do toga dođe, tako što ćemo kod Države izlobirate neki drugi model za sprečavanje ovih negativnih efekata.

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE