Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Mediji su prva žrtva raspada Jugoslavije

    Piše: Milenko Vasović

    Raditi u novinarstvu pre trideset-četrdeset godina bila je privilegija i čast. Profesija je bila poštovana, medijima se verovalo, a prostakluk je bio nezamisliv. Ni slobode nije manjkalo, ko je želeo da je osvoji. Iako smo živeli u nečemu što se nazivalo komunizam, cenzura je bila davno zaboravljena. Ako se nije pisalo protiv Tita, ostalo je moglo, zavisno od spretnosti novinara, nekako da prođe.

    Pred novinarima su bukvalno strahovali ondašnji moćnici, iako su svi mediji bili u državnom vlasništvu. Ono što su objavile „Politika”, „Borba”, što je rečeno na TV-u, to se nije dovodilo u pitanje.

    Vlast je i onda, kao i sada, pokušavala da kontroliše novinare, glavni urednici i direktori su dolazili iz Komiteta (Saveza komunista) ili uz njihovu saglasnost. Ali redakcije, koje su, po pravilu, bile neka vrsta opozicije ondašnjoj komunističkoj vladavini (drugih partija nije bilo), uspevale su tokom vremena da te – nametnute urednike i direktore – preobrate. Ti nametnuti partijci počinjali su da se ponašaju kao redakcija, čak i da „buše” vlast, sve dok ih ne smene.

    Bilo je, naravno, i žbira i podrepaša, ali dominantno raspoloženje u redakcijama bilo je kontraško. Kad bi neko objavio nešto što se nije smelo, dolazili su iz Komiteta da nas „peglaju”. Ni tim partijskim komesarima nije bilo lako da dođu u redakciju i traže „nečiju glavu”.

    Kao pripravnik, prisustvovao sam nekim od takvih sastanaka, gde se videlo ko je kakav karakter. Po pravilu, lošiji novinari su bili „veći komunisti” i od komunista. Beše nam u „Borbu” jednom poslat iz komiteta nekakav sekretar da nas „urazumi”. Ozbiljan, namračen, opleo je po redakciji, „po reakciji” i „neprijatelju”, da je mnogima bilo mučno. I onda se za reč javi jedan novinar koji nije fermao te nametnute autoritete, Zoran Mandžuka. Mandžuka je pisao odlične komentare, često je to radio u „Prešernovoj kleti”, na kutiji cigareta, šibici ili etiketi za pivo. I onda dođe u daktilobiro i izdiktira tekst. E, taj Mandžuka je tražio reč i pitao celu redakciju: „Ko je ovaj čovek?” Usledio je blagi šok. Direktor je pokušao da objasni: „Drug iz komiteta.” Mandžuka je nastavio: „Ko je, bre, njega poslao? Šta on misli ko smo mi?” I sve u tom stilu. I da ne dužim, malo je reći da je komitetlija otišao neobavljena posla.

    Među novinarima je bilo i šmekera. Njih je znao ceo grad. Cela Srbija. Jugoslavija. U „Borbi” je pisao čuveni boem, pesnik, putopisac , slikar, kulinar – Libero Markoni. Redakcijski sastanci ponedeljkom ujutru bili su prava predstava ako je prisutan i Markoni. Zna se, prvo će da oplete po vlastima, zatim da uredništvu očita bukvicu kako bi trebalo da izgledaju novine, a između tih nadahnutih lekcija uvek bi ubacio po neki recept za kakvo „uvrnuto” jelo i obavezno nekoliko (svojih) stihova. Ja sam obožavao kad recituje „Izgubljeni raj”.

    Ili, recimo, Miroslav Radojčić, čovek koji je bio u nekom trenutku veći i od „Politike”, za koju je decenijama izveštavao iz Londona. Pisao je čuvene reportaže sa Vimbldona, prenosio šta o jugoslovenskom i srpskom fudbalu napiše legendarni Džefri Grin (Grin je – do Barija 1991 – uporno ponavljao da je Zvezda jedini veliki klub koji nije bio šampion Evrope). Za Radojčića se govorilo i da ima veze u londonskim vladajućim krugovima, pa čak i u kraljevskoj porodici. Kada bi dolazio u Beograd, to je već bila vest, a u jednom trenutku se govorkalo da će se oženiti udovom Jovankom Broz.

    Sem pojedinaca koji su obeležili pojedine periode, može se reći i da je u profesionalnom smislu vredelo biti deo tog vremena. Vladalo je prećutno takmičenje između redakcija. „Tukli” su se novinari iz Beograda, Ljubljane, Zagreba… ko će imati bolju priču, ko će imati ekskluzivu, ali i ko će biti slobodniji i „dalje otići”. Može se komotno reći da su redakcije, koliko god bile državne, bile mali centri slobode i demokratije. Mnoge akcije i peticije protiv vlasti pokrenute su iz tih redakcija.

    Sunovrat novinarske profesije počeo je nešto ranije nego što je počeo raspad velike Jugoslavije, što je i logično. Nacionalističke republičke vlasti morale su prvo da dovedu istomišljenike i poslušnike na urednička mesta, da stave šapu na „svoje” medije, da bi, potom, mogli da se obračunavaju sa dojučerašnjim komšijama i svoje pučanstvo mobilišu za taj obračun. Istovremeno, mediji su korišćeni i za obračun sa neistomišljenicima u svom ataru. Od tog udarca mediji se još nisu oporavili.

    Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina najstariji list na Balkanu – „Politika” – pretvoren je, voljom vlasti, u režimski paratabloid. Nije bilo starleta, golotinje i nasilja, čime današnji tabloidi obiluju, ali su strane ovog dnevnika poslužile za obračun sa svima koji nisu podržavali Slobodana Miloševića. Na stranicama „Politike” u rubrici „Odjeci i reagovanja” mnogi pojedinci su oblaćeni, smenjeni i „razvlašćeni”, među njima i ondašnji predsednik Srbije Ivan Stambolić, koga je kasnije režim i bukvalno likvidirao. Anonimni ili bezimeni autori napadali su ljude od integriteta. Tako je od izmišljenog autora sramno napadnut i srpski akademik Gojko Nikoliš („Vojko i Salve”), a da ni do danas javnost ne zna ko je autor te udbaške sramote.

    Ono za šta su služile te tabloidne „Politikine” stranice tih devedesetih – sada rade svi tabloidi zajedno. Odbrana vlasti po svaku cenu. U tome im pomažu i televizije zaglupljivanjem publike kroz rijaliti programe, udvorištvom i uništavanjem sistema vrednosti.

    Gde su novinari u svemu tome? Kolika je njihova krivica za stanje medija?

    Taj esnaf je sistematski razoren, a pojedinci su bukvalno likvidirani. Trenutno dominira siva masa (u instant redakcijama), koja nije ni svesna onoga što čini. Drugi su pak stavili đon na obraz i debelo su plaćeni da lažu u korist režima. Treći rade u medijima u kojima mogu malo šta da objave, čekajući tako penziju ili neki drugi posao.

    A gde su profesionalci i novinari od integriteta? Ima li ih uopšte?

    Ima ih, možda i ne manje nego pre, ali vlast čini sve da ih potisne, da ih učini nevidljivim. Oni teško gostuju na televizijama, čak i na javnom servisu, lepe im se etikete izdajnika, njihovi mediji se na direktan ili perfidan način guše i ućutkuju (setite se kako je nestao „Utisak nedelje”), a i nove tehnologije im malo „otimaju” publiku.

    Nade, ipak, ima, jer čitaoci i gledaoci hoće da znaju ne samo „ko” i „šta” već i „kome to koristi”.

    BIZLife magazin, oktobar 2018.

    Izvor: BIZLife magazin

    Foto: Pixabay

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE