Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Novosađanin pomaže OSNIVAČIMA u regionu: Turske sapunice su mila majka za ovo

    Posao Novosađanina Borisa Vukića, partnera i jednog od osnivača Adizes South Eeast Europe (ASEE) i Senior Associate Adizes Institute USA, između ostalog, jeste savetovanje vlasnike kompanija kako preneti posao na svoje potomke.

    Zvanično se to naziva “organizaciona terapija pri reorganizaciji kompanije”. Iza njega je više od stotinu odrađenih takvih procesa u regionu.

    “Naša partnerska kompanija iz SAD-a bavi se organizacionom terapijom, jednostavnim jezikom – profesionalizacijom pri prelasku s preduzetničkog načina vođenja na nekakve sisteme, kontrole upravljanja, izveštavanja…Ja znam da kažem da ti za preduzetništvo treba nos, a za menadžment glava, s tim da firma ne može opstati ceo život na nosu. Moj lični interes u poslednjih deset godina, i to iz dana u dan sve više, čini jedan važan element u tom procesu profesionalizacije i tiče se toga kako da se i osnivači i njihova deca snađu u celoj toj reorganizaciji”, kaže Vukić.

    Da se ne bi pogrešno shvatilo, ja nisam porodični terapeut, čak ni ekonomista, nego sam inženjer po struci, pa pazim da ne odem puno u tu stranu.

    U situacijama kad je potrebna neka psihološka ili, ne dao Bog, psihijatrijska pomoć, postoje saradnici koje angažujemo u našem timu. Pre bih rekao da sam ja terapeut porodičnih kompanija.

    “Ključno pitanje hoće li kompanija u budućnosti biti u punom smislu porodična je na nasledniku. To znači da unutar porodice ostane i vlasništvo i operativno upravljanje kompanijom”, navodi on.

    “Meni se često događa, pa i kad sam poslednji put bio u Splitu, da u publici bude puno mladih ljudi, naslednika kojima osnivači kažu u stilu “daj otiđi i vidi što onaj tamo govori”. I onda ta deca dođu, ja njima kažem treba ovo, treba ono, ali ništa od toga sam ne mogu sprovesti. Zbog toga je ključan osnivač, jer od njega zavisi hoće li odraditi pripremu, ali i podržati svoju decu u željama ma kakve one bile. Tu je važno kako urediti odnose unutar kompanije, ali isto tako što će osnivač sa samim sobom kad prestaneda radi”, objašnjava Vukić.

    Otkad se bavim ovim poslom, ne trebaju mi turske ili meksičke sapunice, ni antičke drame, jer sve vidim uživo. Od svađa pa do nekih i tragičnih događanja, da obitelji više ne razgovaraju, ne viđaju se, ne odlaze jedni drugima

    Na pitanje zašto je ključna greška to što osnivači ne pitaju potomke žele li nastaviti njihovim stopama, odgovara:

    “Oni nekako podrazumevaju da deca trebaju nastaviti ono što je otac radio. Ja sam se, u šali znam reći, proglasio borcem za dečja prava, za njihovo pravo da žive svoje živote”

    “Kad razgovaram s osnivačima, kažem im da sam i ja jedan od njih koji je pre 25 godina osnovao svoju kompaniju, ali isto tako kažem da se ne lažemo, jer smo mi svoje živote živeli i živimo ih onako kako smo hteli. U Vojvodini se kaže “terali kera”. Kukali smo, pravili drame da nam je teško, ovo ili ono, ali voleli smo to što smo radili, pa zašto ne pustiti decu da uživaju u tome što rade i to vole. Otkud i meni i njima pravo uopšte pomisliti da znamo što je najbolje za njih?!”, pita se Vukić.

    Izvor: Slobodna Dalmacija

    Foto: Pixabay

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE