Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Od Savamale do Srpske drame

     Piše: Nataša Mijušković

    Moglo je u utorak, 25. aprila, u Savamali, da se okupi „šačica ljudi“, mogli su da dođu samo „Soroševi plaćenici“, moglo je da ih bude manje nego u noći između 24. i 25. aprila 2016. godine kada su nekolicini prolaznika oduzimani mobilni telefoni da ne bi svedočili o urušavanju države. Moglo je da ih se okupi i mnogo više nego što ih  se, ovog utorka uveče, okupilo po lepom vremenu… Ali, ništa od toga što je ovih dana moglo i moralo ne menja činjenicu da slučaj „Savamala“ nije smeo da se desi!

    Godinu dana je prošlo otkako je neko odlučio da mu smeta nekoliko baraka, odnosno udžerica, eto slučajnosti, tik uz gradilište „Beograda na vodi“. Godinu dana je prošlo otkako je postalo normalno da neki, s fantomkama na glavi, smeju da ruše bagerima, otimaju lične stvari prolaznicima, vezuju nesretnog čuvara jednog od objekata koji je umro četiri nedelje kasnije (njegova smrt nije direktno dovedena u vezu s onim što se događalo te noći u Savamali). Već 365 dana je ostalo nekažnjeno to što policija, te noći, nije reagovala na prijave građana, upućujući ih na komunalnu policiju kao da je reč o napadu psa lutalice, a ne napada na državu.

    „Ljudi se drže za reč, a volovi za rogove“, kaže stara narodna koja je, izgleda, istrebljena s ovih prostora. Kako je moguće da „kompletni idioti iz vrha gradske vlasti“, kako ih je početkom juna 2016. godine označio premijer, još nisu  otkriveni? Preciznije, kako je moguće da vlast godinu dana ne obelodanjuje imena odgovornih, a zna ih gotovo svaki slučajni prolaznik? Da li je vlast toliko dobar psiholog pa zna da će, zamenom teza, pričom o „dve-tri barake koje su stajale na putu projektu veka i lepšoj prestonici“, umiriti većinsku javnost? Da li je većinska Srbija toliko glupa da ne zna da, čak i za iseljavanje iz nelegalnih objekata i rušenje „udžerica“ (od kojih su neke bile i legalne) postoji procedura? Zar po Zakonu o ozakonjenju – kojim se ponosi ministarka Zorana Mihajlović, i neke od „baraka“ u Savamali nisu mogle da se legalizuju i, umesto što su se samo našle na putu „Beogradu na vodi“, nađu na spisku među milion i 800 hiljada nelegalnih objekata koji čekaju legalizaciju?

    Godinu dana je prošlo, a slučaj „Savamala“ je i dalje u predistražnom postupku pred Višim sudom u Beogradu. Na pitanja na koja mora da odgovori, a koja su značajna za javnost, Više tužilaštvo odgovara ćutanjem – do sada je zbog toga platilo nekoliko kazni u ukupnom iznosu od 800 000 dinara. Vlast je pribegla taktici: ili ćuti, ili spinuje. Proteste ne sprečava, uverena da će se, vremenom, sami urušiti. Postoji, međutim, ovde još jedna taktika, po principu: „Bolje da se ’šačica’ bavi Savamalom, nego da se fokusiraju na neke druge stvari“. A one, verujem, ako je to uopšte moguće, predstavljaju još veći poraz po institucije.

    U ovom trenutku, čini se da će odgovorni za Savamalu biti otkriveni kada i imena Kenedijevih ubica. Jer, živimo u zemlji u kojoj vas do biračkog mesta na lokalnim izborima prate nepoznati muškarci, u državi u kojoj je u malim sredinama, u izbornom danu, više automobila iz drugih mesta nego „domaćih“, u zemlji u kojoj se automobili, eto slučajnosti pa baš lokalnog neistomišljenika, „samozapali“, u državi u kojoj jedan ministar sam sebi proširuje resor pa, umesto da se bavi pravima radnika i decom bez roditeljskog staranja, sebi dodeli i titulu dežurnog kritičara Dnevnika 2 RTS-a. Živimo u zemlji u kojoj se već rasprodata predstava „Srpska drama“, koja se na „kartu više“ igra duže od deceniju i po u beogradskom Narodnom pozorištu, skida s repertoara. Možda zbog toga što srpsku dramu živimo…

    Izvor: BIZLife

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE