Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    PREDUZETNIČKA PRIČA: Mali biznis je „one man show“ čija je osnovna prednost – SLOBODA!

    U početku je svoje unikatne modele prodavala u butiku “Šlic” a potom postala i vlasnik istoimenog brenda. Tako je uplivala u privatničke vode. Radila je unikate. Jedan komad, jedna veličina.  Svojim zanatskim umećem uspela je da u jedan odevni predmet uđe 70 odsto žena različite građe, gabarita i vizije sebe u ogledalu. I da svaka izgleda odlično. Svoj posao je zbog toga u šali nazvala “tekstilnom hirurgijom” a bilo je sasvim blizu da Katarina Vuković tako i nazove svoju firmu.

    “Završila sam Fakultet primenjenih umetnosti i dizajna, odsek Kostim – savremeno odevanje, 2002. godine. Iste godine sam se udala za kolegu vajara i rodila sina Luku. Sam čin rođenja našeg prvenca je, kao što to u Srbiji često biva, imao zaplet na nivou horor SF-melodrame, ali sa hepiendom i sa puno izvučenih životnih poruka poput one ‘Sve što te ne ubije – učini te jačim’. Tako ojačani, vrlo brzo se svi vraćamo u realnost i shvatamo da ‘show must go on” i da treba zavrnuti rukave, upotrebiti inteligenciju, sposobnosti, kreativnost i naći posao”, priča Katarina.

    Zagovornik je ideje da svaki je svaki čovek sposoban i trebalo bi da nauči da radi što više stvari u životu, jer nijedan posao nije uzaludan i uvek će iskrsnuti prilika kada će moći da primeni stečeno znanje. Sa željom da se osamostali, dokaže i napreduje, kao srednjoškolka volontirala je  a kasnije i honorarno radila u redakciji za kulturu BK Televizije. Uporedo je studirala opštu književnost na Filološkom fakultetu. Upoznavala je nove ljude i profesije, učila u potrazi za načinom da svoju kreativnost primeni negde. Tako je uz podršku prijatelja koji su studirali Likovnu i Primenjenu akademiju, završila na prijemnom za kostim i na listi primljenih studenata. Nešto kasnije, 2000. godine postala je stipendista Ambasade Norveške samo zahvaljujući kvalitetu, bez nepotizma i protekcije.

    “Danas ima stipendija na svakom koraku, šansi iza svakog ugla, ali tih godina nije bilo tako. Ali baš taj naziv akcije ‘ Za generaciju koja obećava’ i činjenica da negde u etru postoji momenat gde se kvalitet i rad isključivo vrednuju, su mi, čini mi se, dali snage, elana i optimizma za dalji život, kako poslovni tako i privatni”.

    Po završetku studija nije želela da radi u tekstilnoj industriji. Počela je sama, malo po malo kupovala je materijale, pravila skice, pronašla žene koje bi za nju radile modele. Našla je nekoliko mesta u Beogradu gde bi mogla da prodaje svoje modele kao i nekoliko stalnih klijenata. Shvatila je tu postoji šansa.

    “U nekom trenutku povezala sam se sa ženama koje se bave ručnim tkanjem i videla u tome nešto što bi imalo priču, formu, vezu koja se na kraju pretvorila u moju prvu i poslednju samostalnu reviju na Beogradskom Fashion Week-u. Zašto poslednju? Sticajem srećnih okolnosti, sve modele sa revije, na kojoj je bilo više do 60 različitih odevnih predmeta, sam prodala! Prostom računicom, sabiranjem iskustva, shvatila sam da mi se više sviđa činjenica da moju umetnost, što moda i jeste, prilagodim konkretnoj osobi, biću koje će sa zadovoljstvom nositi moju ideju i dati joj život, pre nego da jurim za novinskim člancima i stvaram ‘ime’”.

    Ta ideja se menjala, ali je u tom trenutku bila odlučujuča za njen dalji razvoj. Sve modele prodavala je u butiku “Šlic” koji je prolazio kroz razne turbulentne faze. Svoje usluge ponudila je u pravo vreme pa je dobila ponudu da otkupi brend.

    “U potpuno ludom trenutku 2006. godine, kako to obično biva, dok radim kao kostimograf na jednom filmu, radim nekoliko predstava, imam sve više angažovanja na poslu kostimografa u marketinške svrhe, a prihvatila sam se i stalnog, sigurnog posla ‘idealnog za ženu’ – profesor likovnog u gimnaziji, u trenutku kada je suprug otišao na neminovno služenje vojnog roka, i moje dete ima nepune četiri godine – koleginica sa klase i ja preuzimamo brend ‘Šlic’, otvaramo preduzeće i uplivavamo u privatničke vode”, objašnjava Katarina.

    Brend je bio na prvom mestu ali i nova znanja neophodna za posao u koji se upustila. Učila je marketing, znanja iz programiranja, obrade slika, programe za vektorsku grafiku, aplikacije za web razvoj,  HTML, CSS i sama pokreće i postavlja prvi sajt svoje firme. U međuvremenu, ostaje jedini osnivač firme i shvata potrebu preimenovanja osnovne delatnosti u proizvodnu.

    “Dobijamo finansijsku injekciju od roditelja. Ne veliku, ali dovoljnu da kupimo nekoliko osnovnih mašina, peglu, presu. Pravimo krojački sto, koji je i danas u ateljeu, snalazimo se i pravimo super kreativno proizvodni prostor, atelje, studio. Moj otac, po profesiji ekonomista, sa puno iskustva u radu u tekstilnoj idustriji, daje mi neprocenjive savete vezane za biznis, vođenje posla, odnos prema poslovanju, klijentima, zaposlenima i u samom startu pravimo biznis plan koji je i danas biblija našeg rada, a zasniva se uglavnom na tome da je iskren i pošten međuljudski odnos, prema klijentu i prema zaposlenima, ključ dobre i uspešne firme”.

    Katarina kaže da je “Šlic” okupljao mnoge mlade dizajnere, bio odskočna daska velikom broju danas vrlo uspešnih modnih znalaca. Vremena su postala nešto lakša i bolja za pokretanje sopstvenog biznisa i ko je znao da pliva – uspeo je.

    “Odlika malog biznisa, male firme je – one man show, plus kad zagusti pomoć prijatelja i porodice. Ali prednost malog biznisa je sloboda. Imaš vremena za sebe, decu, porodicu, odmor…Meni je takav koncept dugo odgovarao. Kada se 2007. godine rodila Gala, shvatila sam prave ‘mane’ privatnog biznisa. U biznis sam samouvereno zakoračila kao mlada mama,već navilka na brzinu i tempo roditeljstva, ali sa drugim detetom sam shvatila da trudničko, porodiljsko možda postoje, ali za privatnika su samo slovo na papiru. Dvoje dece, vrtić, škola, posao koji napreduje, radiš skoro 24 sata, crtaj, juri, idi u nabavku materijala, ugovaraj sastanke, meri klijenta, zovi za probu, podoji dete, skuvaj ručak, idi u radnju, idi u proizvodnju, odvedi dete na trening, organizuj se!”, iskrena je Katarina.

    Preduzetnik je, po definiciji, neko ko preuzima incijativu, donosi odluke i organizuje se, rizikuje kako bi iskoristio šansu koja mu se ukazala.

    “Zvuči hrabro. Zvuči i surovo ali ne mora biti. Sve zavisi od čoveka, njegove želje, talenta i volje. Bitno je da je to igra bez granica. Igra u kojoj svaki novi dan može biti novi početak i nova ideja. Svaki problem u poslovanju je samo nova prepreka koja se mora preći, naučiti kako da se prevaziđe. Ali vi ste gospodar igre. Na vama je da li stojite, nazadujete ili idete napred”, poručila je Katarina.

    Izvor: BIZLife

    Piše: Tanja Njegomir

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE