Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Jedan porodični biznis: Odluka je bila – da USPEMO ili ŠVEDSKA

    Porodica Snežane Obradović bavi se preduzetništvom nekoliko generacija unazad, a pre nekoliko godina odlučili su se za potpunu inovaciju i prelazak sa konvencionalne obrade metala na CNC proizvodnju u svom pogonu u Borči. Koliko je to bio izazovan put i zbog čega nisu nikada zažalili, razgovarali smo sa gospođom Obradović, direktor porodične firme „Aleđo“. .

    Bavite se obradom metala u firmi koja ima dugu tradiciju poslovanja. Pre četiri godine prešli ste sa konvencionalne obrade na CNC obradu metala. Kako ste se odlučili na taj korak?

    Odluka da uđemo u CNC proizvodnju desila se u trenutku kada sam ja imala knjigovodstvenu agenciju, a suprug svoju mašinsku radionicu. Nisam više sebe videla u knjigovodstvu, došlo je do prezasićenja, želela sam neki novi, izazovniji posao, a istovremeno suprugovi poslovi su stagnirali. Njegova radionica je bila mala i za nju su znali samo ljudi iz kraja. Stalno smo razgovarali i razmišljali šta i kako dalje.

    Jednog dana naš stariji sin je došao iz škole i spomenuo da je profesor rekao kako su CNC mašine budućnost. Ta rečenica je bila presudna, a sve naše dileme su dobile jednostavno rešenje. Odlučili smo da ispitamo tržište i uvideli da je profesor u pravu. U današnje vreme mašinska industrija je skoro nezamisliva bez savremenih CNC mašina. To su digitalne mašine koje pomoću odgovarajućeg CNC programa, tj. mašinskog jezika ili G-koda, generišu koordinate svake tačke preko koje nož alata treba da pređe i tako se izrađuju – režu zadati modeli koje želimo da proizvedemo.

    Snežana Obradović

    Za četiri godine pozicionirali ste se na domaćem tržištu i otvorili nekoliko izvoznih tržišta. Kako je razvoj tekao i gde sve izvozite?

    Prvo smo počeli da radimo za naše tržište. Zanimljiva je priča kako smo dobili prvi posao. Nedelja ujutro, otvaram mejlove i vidim zahtev za ponudu, pokažem ga suprugu, a on u trenutku uzima telefon da pozove naručioce, jer voli živu reč. Kažem mu: „Stani, kako ćeš sad da ih zoveš, nedelja je pre podne!”. A on će: „Kad oni meni mogu da pošalju zahtev u tri sata ujutru, mogu i ja njih da zovem u nedelju.” I bez pardona ih pozove, dogovori sastanak za ponedeljak u osam ujutru. Taj posao smo dobili, uradili i od tada kontinuirano sarađujemo sa našim prvim klijentom.

    Prvi izvoz nam je bio za Sloveniju, zatim za Hrvatsku, Mađarsku, pa su krenuli veći poslovi za Austriju, Nemačku, Holandiju, a ovog meseca smo imali i prvi izvoz za Norvešku.

    Iz ove perspektive, da li je odluka o inovaciji proizvodnje bila teška?

    Početak nije bio lak. Bilo je dosta pitanja bez odgovora. O CNC mašinama smo znali samo ono što smo saznali preko Gugla. Novca nije bilo… Ali tu je internet, našli smo prvu mašinu, prodali nešto od imovine, podigla sam kredit i sa mlađim sinom (on nam je bio prevodilac) krenula za Lihtenštajn po prvu mašinu. Neizvesnost je bila velika, ali želja za uspehom još veća. Znali smo da nazad nemamo kud. Rešili smo da probamo, odluka je bila – ako ne uspemo, pakujemo se i selimo u Švedsku.

    U posao je uključena cela porodica?

    Imamo 20 zaposlenih i svako zna svoj posao. Mlađi sin, Đorđe, student je prve godine, ali nije zaštićen od posla u firmi. I dalje je njegov posao prevođenje, održavanje društvenih mreža, a polako ulazi i u marketing. Stariji sin, Aleksa, radi na programiranju mašina i na organizaciji proizvodnje. Suprug, Alen, radi nabavku materijala, a moj posao su administracija, marketing i PR. Kad zapne u proizvodnji, dešava se da muž i sinovi stanu za mašine.

    Imate li problem da obezbedite adekvatnu radnu snagu?

    Većina firmi u Srbiji ima problem sa radnom snagom, ali ja sa zadovoljstvom kažem da taj problem nemam. Ljudi kod mene sami dolaze i ko dođe ‒ ne odlazi. Nama svaki zaposleni mnogo znači, više od vrednih mašina koje imamo, jer mašina bez čoveka ne može. Radnici u proizvodnji se sami dogovaraju oko smena, kad ko u koju smenu dolazi, ko je kad slobodan… Kada šaljemo ponude klijentima, sedimo svi zajedno i dogovaramo se – trećina je njihova. Ko želi više, može više i da radi, i na dve mašine. Prosek neto zarade je 100.000 dinara, a može se zaraditi i više. Sve zavisi od toga koliko posla imamo, koliko je taj posao plaćen i, naravno, koliko je iskustvo zaposlenog.

    Manjim firmama, pogotovo porodičnim, nije lako da pokriju sva polja delovanja, od proizvodnje, računovodstva, marketinga, PR-a… Vi u tom smislu ne zaostajete i smatrate da su promocija i marketing veoma važni.

    Da, tačno je, sve pratim. Kad smo kretali u ovaj posao, nismo imali dovoljno znanja. Nešto smo naučili u hodu, a mnogo toga učimo još uvek. Ja sam zadužena za marketing, trudim se koliko mogu, ali promene su toliko brze i na internetu i na društvenim mrežama da morate da budete stalno prisutni. Kako se danas kaže, ako niste na Guglu, kao i da ne postojite. Posao smo pokrenuli zahvaljujući internetu i sajtu, tako da je moj savet za sve koji su na početku da urade dobro sajt. Reklama je pola posla. Zato sam veoma zahvalna Udruženju poslovnih žena Srbije na nagradi „Cvet uspeha za ženu zmaja”. Ta nagrada mi je omogućila da se čuje za „Aleđo” i van uskih poslovnih krugova.

    Kako ocenjujete uslove poslovanja u Srbiji?

    Da bi proizvodnja u Srbiji opstala, uslovi moraju biti bolji, a reći ću i zašto. Ukinut je poreski kredit, a on je bio izuzetna podrška i vetar u leđa za veća i permanentna ulaganja u razvoj proizvodnje. Prošle godine smo dosta investirali, a sada imamo osećaj da nas država zato kažnjava i ozbiljno razmišljamo da u 2020. godini stopiramo sve planirane investicije. Država treba da stvara uslove i da nas stimuliše da što više investiramo, da na taj način podižemo i jačamo domaću proizvodnju. Trenutni utisak je da to nije poželjno i zaista se osećamo potpuno destimulisano.

    Vi ste već uspeli da otvorite firmu u Sloveniji i da je prodate. Možete li nam reći nešto više o tom iskustvu?

    Naša iskustava iz Slovenije su izuzetna. Od Mariborske razvojne agencije sam dobila ponudu da tamo otvorim firmu. Prepoznali su značaj ove vrste proizvodnje, svesni da je oni tamo uopšte nemaju. Odmah su preduzeli korake i obezbedili nam prostor, po veoma skraćenoj i jednostavnoj proceduri smo otvorili firmu. Tamo se ne plaća carina pri uvozu mašina za proizvodnju ovog tipa (što, nažalost, kod nas nije slučaj). Imali smo njihovu podršku čak i pri prodaji firme.

    Poslovanje u Sloveniji ima svoje prednosti – oni na mnogo načina podržavaju proizvodnju. Porez na dobit u Sloveniji je 25 odsto, a u Srbiji 15 odsto, ali Slovenci imaju poreski kredit. Da biste bili oslobođeni poreza na dobit, trudite se da što više investirate, to vuče za sobom i više zaposlenih, jer ako kupite mašinu, morate i da zaposlite barem još jednu osobu, što opet za sobom povlači više plaćenih poreza i doprinosa, a to dovodi do većeg standarda. Jeste da je u Srbiji manji porez na dobit, ali onda dolazimo do zaključka da Srbija time podržava samo trgovinu.

    Izvor: BIZLife magazin

    Foto: Aleđo

    Piše: Jelena Stjepanović

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE