Prošetaj, i reći ću ti kakav si!

Ako ste upravo ugledali čoveka koji ulazi u kafić u stilu Džona Vejna, verovatno ste pretpostavili da je on samopouzdan i „opasan“ momak. Ili ste možda imali neke malo manje pristojne misli. U svakom slučaju, vi niste sposobni da se suzdržite od donošenja zaključaka o njegovoj ličnosti na osnovu njegovog hoda.

Psiholozi su proučavali pretpostavke o vezi između načina hoda i osobina koje hodač poseduje više od tri četvrtine veka, a njihova otkrića ukazuju na to da je većina nas sklona ka donošenju sličnih zaključaka o osobama zasnovanim na načinu njihovog hoda. Nakon gledanja gorepomenutog kauboja iz kafića, složili bismo se verovatno oko toga kako doživljavamo njegovu ličnost.

Ali, koliko su tačne ove pretpostavke? I kakve druge karakteristike možemo „pročitati“ iz načina nečijeg hoda? Užasavajuće, osoba koja nam najbolje može odgovoriti na ovo pitanje je psihopata!

Zabrinjavajući rezultati jednog istraživanja su pokazali da su zatvorenici sa visokim nivoom psihopatije bili iznenađujuće tačni u detektovanju ljudi koji su bili zlostavljani u prošlosti, samo iz posmatranja načina njigovog hoda. Oni sa najvišim skorom psihopatije su čak i priznali da obraćaju pažnju na nečiji hod kada donose sude o nekome.  Na primer, serijski ubica, Ted Bandi je navodno rekao da može da sudi o žrtvi samo na osnovu toga kako ona hoda ulicom.

Jedna od najranijih studija koja je istraživala povezanost načina hoda sa percepcijom te osobe je sprovedena 1935.  godine pod vođstvom psihologa Vernera Vulfa (Werner Wolff).  Eksperiment je uključivao tri žene i pet muškaraca koji su bili isto obučeni, a sniman je njihov hod od struka naniže. Iznenađujuće, kada su gledali snimke, ispitanici su dali gotovo identične izjave o ličnosti osoba čiji su hod gledali iako nisu znali ko su.

Američki psiholog je kasnih osamdesetih godina prošlog veka utvrdio da, zapravo, postoje samo dve vrste hoda koje bi mogli opisati ili kao mlađi stil hoda ili kao stariji stil hoda. Mlađi je u sebe uključivao skakutavi ritam, lelujanje kukova, veće zamahe ruku i brže korake, dok je stariji bio ukočeniji i sporiji sa većim naginjanjem napred. Ono što je zanimljivo, stil hoda se nije morao poklapati sa godinama hodača. Posmatrači su pretpostavljali da su osobe sa mlađim stilom hoda srećnije i moćnije, i to je ostajalo tako čak i kada su prikazana njihova lica i tela.

Ovakve studije iznova pokazuju koliko spremno i dosledno ljudi donose zaključke o nečijoj ličnosti samo na osnovu načina na koji hoda.

Pouka svih ovih istraživanja je da se mi odnosimo o hodu neke osobe na isti način na koji se odnosimo i prema njegovom licu, odnosno kao o izvoru informacija o tome kakva je ta osba.

Međutim, postoji razlog zbog kojeg mi gledamo kako neko hoda i krije se u našem genetskom kodu i urođenoj borbi za preživljavanjem i prenošenjem DNK materijala. Najranija istraživanja su pokazala da žene i muškarci sa kraćim hodom, manjim zamahom ruku i sporijim hodom imaju tendenciju da budu viđeni kao ranjiviji.

Važno pitanje se postavlja: da li ljudi mogu da promene svoj stil hodanja kako bi ostavili bolji utisak? Naučnici kažu da osoba može da poboljša svoj hod kako bi poslala poruku da nije ranjiva – tako što će hodati dužim korakom i smelijim pokretima ruku.

Izvor: Bizlife, BBC

Foto: Printscreen, Pixabay

Piše: A. M.