Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Sećanje na Sofku Nikolić, prvu srpsku muzičku zvezdu

    Snimila je više od sto ploča, oblačila se u Parizu, a ispred njene vile u Krunskoj ulici u Beogradu danonoćno su dežurali novinari i obožavaoci. Ništa u njenom životu nije bilo obično i ništa nije moglo ostati skriveno od čaršije. Ona je bila najveća muzička zvezda Kraljevine Jugoslavije, a po mnogima i Evrope između dva svetska rata. Čuvena Sofka Nikolić, prva prava muzička zvezda sa ovih prostora.

    O njoj se danas malo govori. Zaboravljena je, iako je njen život velika nenapisana filmska priča, mada su u trendu te međuratne sudbine. Zamislite samo scene iz Pariza kada u studio gde je snimala provaljuju obožavaoci, ili kad u Mostaru peva „Eminu”, ili čuvenog Branislava Nušića koji sa Sofkom peva u Skadarliji. Bio bi to doprinos i muzici, i kulturi, i istoriji ovog naroda.

    Rušila je rekorde, za 17 meseci snimila je 55 ploča. Imala je sve što krasi današnje pop zvezde. Njeno pevanje je budilo emocije i donosilo novac. Sofkina posluga je morala da rasteruje znatiželjnu publiku i da odgovara na pisma. Na njenim nastupima bili su pesnici, glumci, muzičari… svi viđeniji ljudi toga vremena. Nije baš nastupala po koncertnim dvoranama, jer ih tada nije ni bilo, pevala je, uglavnom, u kafani. A tamo gde je ona gostovala nije bilo slobodnog mesta.

    U beogradskoj Skadarliji pevala je pesnicima, boemima, slikarima. Oduševljavale su je Nušićeve dosetke i vicevi. Govorila je da je originalan, da nikad nije ponavljao jučerašnju priču. Sofka je to vraćala pesmom i smehom.

    Novinar i književnik Tihomir Nestorović ovako opisuje njene nastupe:

    „Kada je u Mostaru pevala ’Eminu’ ostarelom Aleksi Šantiću, okolnim ulicama se nije moglo proći, a kada je u Sarajevu, u hotelu ’Evropa’, pevala ’Kolika je Jahorina planina’, nije bilo dovoljno stolica za sve goste. U beogradskoj Skadarliji gosti su plaćali dukatima da piju vino iz njenih cipela. Bilo je to vreme njenog meteorskog uspona – Njujork i Rudolf Valentino, Madrid, Beč, Berlin, London, Rim, pa opet Beograd. Sofkinu pesmu ’Cojle Manojle’ pevali su svi šegrti, kalfe, a kasnije i majstori.”

    Ostalo je upamćeno njeno prijateljstvo sa legendarnom Žozefinom Beker. Upoznale su se 1927. godine u Zagrebu na jednom od Sofkinih nastupa. Žozefina je samo zbog nje otišla iz Beograda u Zagreb.

    „Sećam se kad sam je prvi put videla i čula, nisam razumela nijednu reč, ali sam shvatila emociju, čula sam svaki otkucaj njenog srca”, kasnije će pričati Žozefina.

    Srele su se još jednom, 1968. godine, kada je Žozefina ponovo bila gošća Beograda. Tražila je da vidi svoju staru poznanicu, jedva ju je prepoznala. Nije to više bila zvezda, već tiha povučena starica.

    U Beograd je zbog Sofke Nikolić 1930. godine dolazio i, u ono doba čuveni, američki muzičar Kal Brent Čilton. Napisao je opširnu studiju o Sofki, njenoj lepoti, njenom glasu i kafanskom pevanju, koje je srpska diva podigla na jedan viši nivo. Ta studija, nažalost, nikada nije prevedena niti objavljena u Srbiji.

    I mnogi drugi gosti glavnog grada prvo što su želeli da vide bila je Sofka. Operski pevač Stanoje Janković za nju je govorio da ima mnogo šarma i divan glas, a da su njene interpretacije vrlo originalne.

    Radio Beograd, prvi radio u Južnoj Evropi, često je prenosio njene nastupe. Beograđanin Saša Spasojević već petnaestak godina istražuje život popularne pevačice. On podseća na to da je Sofka bila gost Radio Beograda za prvu godišnjicu ove kuće i da se njen glas tada čuo na mnogim radio-stanicama, sve do Budimpešte i Beča.

     „Dolazili su muzikolozi i novinari iz Rusije, Amerike i Holandije kako bi slušali Sofku i pisali o njoj. Cena njenih angažmana nije bila mala, bila je plaćena kao vrhunski operski pevači, čak i više. Ljudi su je kitili novčanicama na nastupima. Imala je ponudu iz Nemačke da snimi film. Često je pobeđivala na takmičenjima u sevdalinkama, kao i u kafanskim dvobojima sa tada najboljim pevačicama”, otkrio je pre nekoliko godina Spasojević detalje Sofkine biografije za jedan dnevni list. Prema njegovim saznanjima, Sofku su pratili novinari – njene turneje, njen privatni život, prepirke sa drugim pevačicama… Zvuči li vam ovo poznato?

    Zašto onda tako malo znamo o toj međuratnoj srpskoj i jugoslovenskoj pop ikoni, čija je karijera trajala dvadesetak godina?

    Da je pevala negde drugde, u sredinama sa dužim pamćenjem i sa drugačijim vrednosnim sistemom, u zemljama koje drže do tradicije, o njoj bi se pisale knjige, snimale serije, imala bi ulicu, neke nagrade bi nosile njeno ime.

    I ovaj tekst je pisan sa ciljem da vratimo sećanje na ovu umetnicu, da pokažemo da je Beograd bio „svet” još davnih dana. Možda bi neki sokak u Beogradu ili Šapcu, gde je rođena (1907. godine, u selu Tabanovići), mogao da ponese njeno ime.

    Baš kao što je to dodelom ulice učinila Bijeljina, gde je Sofka provela poslednje decenije života i gde je umrla, 1982. godine. Tamo se povukla nakon smrti ćerke, 1939. godine, što je ujedno bio i kraj njene karijere. Nije mogla da preboli gubitak svoje Marice. Zahvaljujući ponajviše novinarima, polako se vraća iz zaborava, a prema tvrdnji Milana Rakulja, bijeljinskog kolege, tamo je nedavno urađen i mural sa njenim likom.

    Poslušajte snimke Sofkinih pesama.

    ______________________________________

    Osvojila i parisku „Olimpiju”

    Sofka Nikolić je pevala i u pariskoj „Olimpiji”, jednoj od najpoznatijih koncertnih dvorana. Šta znači tamo pevati, najbolje govori spisak imena onih koji su nastupali u ovom hramu: Bitlsi, Madona, Areta Frenklin, Dejvid Bouvi, Dženet Džekson, Led Cepelin, Liza Mineli… Bilo bi potrebno mnogo prostora da se nabroje svi koje je ugostila „Olimpija”, jer zapravo nema značajnijeg svetskog i evropskog imena koje tu nije nastupalo.

    Sa ovih prostora, pored Sofke, u „Olimpiji” su pevali i Zdravko Čolić (2009. godine), Oliver Dragojević, Tereza Kesovija i Kusturičin „No smoking orkestar”. Naravno, i Olivera Katarina, koja je bila mnogo veća zvezda u Francuskoj nego u Srbiji.

    Kada je Sofka pevala u „Olimpiji”, to je bilo uglavnom za francusku publiku, nije mogla računati na brojnu dijasporu.

    Izvor: BIZLife magazin

    Piše: Milenko Vasović

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE