Srbija, zemlja moćnih lidera i nemoćne ekonomije
Piše: Milenko Vasović
Kolika je ekonomska snaga Srbije, ili konkretnije: uporedite ekonomsku snagu naše zemlje sa ekonomskom snagom Makedonije, Crne Gore, Albanije i Bosne i Hercegovine. Pomalo iznenađuje, ali među ovim „tigrovima“ Srbija je ubedljivo poslednja.
Ako ne možete da verujete, to je zato što previše slušate naše ministre ili u vama radi i nacionalni ponos.
U analizi koju je nedavno objavio NIN, a ovom nedeljniku se još veruje, Srbija je neslavni lider sa najvećom inflacijom u 2015. godini, najnižom stopom rasta domaćeg bruto proizvoda i najsporijem realnom rastu plata i kupovne moći. Zapravo rasta plata i kupovne moći nije ni bilo, bio je pad, ali za ekonomiste i to je rast, samo negativan.
Možete misliti kako stojimo tek u poređenju sa Rumunijom i Bugarskom, pa i Hrvatskom, koje pored nas tutnje kao brzi vozovi. I ove tri zemlje su obuhvaćene Ninovom analizom. Porazno je kad vidite da je vaša zemlja poslednja na tabelama, da je jedino vaša kupovna moć padala u prošloj godini.
Neko će reći znamo mi to i bez tabela i analiza. Tačno, ali naše lično iskustvo ništa ne znači vlastima. Naš subjektivni osećaj teškog života njih mnogo ne zanima, ali kad se suoče sa brojkama onda im se zaveže jezik.
Već se čuju priče o našim ljudima koji su našli posao u Rumuniji, što je do juče bilo nezamislivo. Tamo je stopa nezaposlenosti 6,7 odsto i znatno je niža nego u pojedinim zapadnim zemljama, kao naprimer u Francuskoj gde je ona oko 10 odsto.
Ko nas je doveo do tolike ekonomske nemoći? Ko je zaslužan za takav plasman? Pre odgovora, evo vam male pomoći: zamislite da su ovi što su nas vodili, od raspada Jugoslavije do danas, timovi na nekakvoj evropskoj berzi. Tu su Miloševićevi ratnici, Đinđićevi eksperti, Koštuničini trgovci, Tadićevi šminkeri, Vučićevi doktori. Ove ekipe, svaka sa svojim zaslugama, dovele su nas do poslednjeg mesta na tabeli, do ekonomske nemoći. Pomagali su i Dinkićevi bankari i Dačićevi koferaši.
Koji od ovih timova bi mogao da nađe angažman u inostranstvu? Kojim uspehom bi oni mogli da se pohvale? Miloševićevi ratom, Đinđićevi privatizacijom, Koštuničini paljenjem ambasada, Tadićevi „Južnim tokom“, Vučićevi dugovima do grla. I svi zajedno korupcijom, milom majčicom. Ko bi njih angažovao za koji posao, a da svojoj zemlji želi dobro?
E, to su shvatila naša deca. Pošto ove ekipe niko neće angažovati nego će se ovde rotirati dok Srbija ne bankrotira – odlaze potomci. I to sve mlađi i mlađi. Iz razreda moje mlađe ćerke koja je prošle godine završila srednju školu, već troje je našlo posao u inostranstvu. I neće se vraćati.
Već dugo po beogradskim soliterima se organizuju starci čija su deca i unuci u inostranstvu – najpokretljiviji ide u nabavku, onaj što mu ne drhte ruke brije ceo sprat, onaj sa najvećom penzijom kupuje novine, pa svi čitaju… Dirljive slike. I moja generacija će doživeti istu sudbinu. Zato što je Srbija zemlja moćnih lidera i nemoćne ekonomije.
Izvor: BIZLife
Piše: Milenko Vasović
Jasna
Sami smo krivi, birali smo ih i imamo takvu stvarnost. U glavama je problem i dalje i pored svih stradanja, od rata, sankcija, bombardovanja do ekonomske propasti. Zato nas i zovu "SPORI NAROD MALIH POTREBA".