Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Srpsko pravosuđe na udaru „evropejaca“

    Viši sud u Beogradu nedavno je oslobodio bivšeg ministra privrede Predraga Bubala optužbi da je zloupotrebio položaj prilikom prodaje državnih akcija u „Luci Beograd“, posle čega je gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević upitao sudije da li služe narodu ili lopovima i koliko koštaju njihov obraz i čast. Sudija Apelacionog suda u Beogradu Miodrag Majić kaže za BIZLife da je to samo poslednji u nizu sličnih istupa predstavnika izvršne vlasti, “ovoga puta još bezobzirnijem i opasnijem”.

    –          Već smo navikli na to da je spremnost domaćih političara na pompezno zaklinjanje na vernost evropskim vrednostima obrnuto proporcionalna njihovoj uverenosti u to da je ove vrednosti zaista nužno i poštovati. Čim se “svetla pogase” a strane diplomate odu, proključa stvarni DNK ovdašnje egzekutive. To me podseća na one “domaćine” koji se na sva usta po komšiluku hvale poštovanjem porodičnih vrednosti, a onda, svako malo, u četiri zida prebiju ženu i decu. Očigledno je da, nažalost, pored sveopšte malograđanštine, deo ovdašnje kulturne baštine predstavlja i suštinsko neshvatanje uloge suda u civilizovanom društvu.

    To nije prva presuda koju komentarišu predstavnici vlasti, među njima i najviši državni funkcioneri. Komentara je bilo i u “slučaju Mišković”…

    –          To je postao prihvaćeni obrazac ponašanja. Neprimereno komentarisanje sudskih odluka ovde je konstanta koju je nemoguće pripisati samo ovoj ili onoj političkoj opciji. S manje ili više “uspeha”, različite oblike bahatosti spram pravosuđa manifestovali su svi ovdašnji “evropejci”. Više puta sam podsećao na to da je nepoštovanje suda relikt sistema koji smo na ovim prostorima baštinili tokom čitave druge polovine dvadesetog veka. Jer, komunizam odvojenost sudske vlasti nikada nije ni formalno priznavao. Jedini stvarni sud bio je “sud naroda i partije”. Umesto deobe vlasti, “verovali smo” u njeno jedinstvo. Ako tome dodamo i činjenicu da društvo ni pre ovog eksperimenta nije imalo dugu demokratsku tradiciju, jasno je zašto je domaće pravosuđe danas na tako niskim granama. U međuvremenu smo samo presvukli “dresove”, ali se fundamentalna uverenja na kojima su vaspitavane generacije pravnika i rukovodilaca, po svemu sudeći, nisu promenila. Nikada, zapravo, nismo uspeli da stvorimo sudsku vlast. Taj posao tek predstoji.

    S druge strane, kada je Apelacioni sud u Beogradu, marta 2016. godine, pravosnažno oslobodio biznismena sa severa Kosova i Metohije, Zvonka Veselinovića, optužbi da je protivpravno prisvojio 32 kamiona u vlasništvu “Hipo Alpe Adria lizinga”, ta vest je gotovo stidljivo bila plasirana u medijima…

    –          Po ko zna koji put ću ponoviti da je komentarisanje sudskih odluka uvek opasno, bez obzira na to o kom okrivljenom i kojoj odluci je reč. Nema dileme da političari i mediji i načinom komentarisanja pojedinih odluka usmeravaju želje i očekivanja javnosti. Oslobađanja onih koje vlast doživljava kao političke neprijatelje tako postaju “pravosudni skandali”, dok se u slučajevima kada sud oslobodi nekoga koga vlastodršci smatraju “pravovernim” ili korisnim,  odluke ili uopšte ne komentarišu ili se dočekuju sa simpatijama. I jedno i drugo je opasno i pogrešno.

    Vlast se, čini se, ne osvrće mnogo ni na preporuke Komiteta ministara Saveta Evrope da se ne komentarišu sudske presude. U takvoj atmosferi, koliko je moguć normalan rad sudija?

    –          Osnovni preduslov za normalan rad sudija je odsustvo političkog i bilo kog drugog mešanja. Međutim, opasno je verovati da se ovo mešanje ispoljava isključivo kroz direktne zahteve i pritiske. Znajući da se direktni pritisci relativno retko pojavljuju, političari često traže od sudija i stručne javnosti da dostave dokaze o njihovim nedozvoljenim postupcima ove vrste, tvrdeći da odsustvo dokaza “o pozivima telefonom”, potvrđuje da pritisaka nema. Međutim, mi smo danas preplavljeni pritiscima druge vrste koji su daleko maligniji, već samim tim što ih je teže prepoznati. Izjave moćnih ljudi u političkoj nomeklaturi o kojima govorimo, kojima se direktno od suda zahteva određeno ponašanje, možda su i najeklatantniji primer te vrste. Pored toga, potrebno je imati na umu da je čitav sistem postavljen tako da su institucije, uključujući i sud i najviše predstavnike sudske vlasti, zapravo marginalizovane. Postoji armija ljudi koji su dovedeni, ne na osnovu stručnosti, već isključivo na osnovu poslušnosti. U takvoj atmosferi sudije osećaju da ih zapravo niko ne štiti, i onda često i same pokazuju spremnost na veći ili manji stepen poslušnosti koja, po svemu sudeći, jedino, koliko toliko, obezbeđuje sigurnost. U takvim okolnostima nije moguće govoriti o nezavisnom sudu.

    Koliki je, prema Vašem mišljenju, trenutni uticaj politike na pravosuđe?

    –          Uticaj politike je dominantan u gotovo svim sferama ovdašnjeg života. Moji prijatelji koji se bave građevinom, kulturom ili obrazovanjem, govore mi o neverovatnim iskustvima s kojima se gotovo svakodnevno suočavaju. Bilo bi čudno da u takvim okolnostima sličnog uticaja nema u pravosuđu za koje je izvršna vlast, po prirodi stvari, možda i najviše zainteresovana. Možete li zamisliti današnju Srbiju u kojoj za korupciju, ili bilo koje drugo zlodelo, odgovara neko od aktuelnih nosilaca političke moći? Nedavno je na jednom skupu na ovo pitanje jedan od visokih predstavnika javnog tužilaštva pošteno odgovorio da tako nešto apsolutno nije moguće očekivati. To vam je najkraći odgovor na pitanje koliki je trenutni uticaj politike na pravosuđe. Usled političkog uticaja, institucije su ovde mahom paralisane i bave se trivijalnim, politički “bezbednim” pojavama.

    Koliko Visoki savet sudstva štiti nezavisnost sudija?

    –          Ni približno u onoj meri u kojoj bi morao. Utisak je da je i Visoki savet sudstva, u čijem su sastavu dva politčara, ali i članovi koje posredno bira politika (politička većina u Narodnoj skupštini), u značajnoj meri zavisan od sistema o kojem govorimo. Umesto da zaista bude najviše telo sudske vlasti koje je u nebrojenim slučajevima moralo da reaguje kako bi zaštitilo pravosuđe i pojedine sudije od progona i nasrtaja na nezavisnosti, ovaj organ se daleko češće ponašao kao telo čiji je primarni zadatak da sopstvenim izjavama i odlukama ne ljuti političke gospodare. U poslednje vreme, svedoci smo nešto jasnijih i promptnijih reakcija, ali se bojim da su stvari već otišle predaleko i da je sam Visoki savet, nečinjenjem, doprineo sopstvenoj marginalizaciji.

    Na svom evropskom putu, Srbija se obavezala da će promeniti Ustav. Koliko će ustavne promene doprineti depolitizaciji sudstva?

    –          Osnovni, javno proklamovani razlog za promenu Ustava, bile su upravo promene koje bi učinile da pravosuđe bude otrgnuto iz ralja politike. Međutim, ostaje da se vidi da li će do takvog ishoda zaista i doći. Izjave pojedinih predstavnika Ministarstva pravde date tokom debate o ustavnim promenama, ali i sveukupna atmosfera u kojoj se ova debata odvijala, nisu davale povod za optimizam. Nasuprot tome, kada smo čuli stavove poput onih da je “nezavisnost pravosuđa ideološki mit” i da su zahtevi sudija smešni jer sudije “žele da osvoje vlast”, shvatili smo da je možda bolje boriti se za nemenjanje aktuelnog ustava, ma kako on, kada je o pravouđu reč, bio nedovršen. Zbog toga su relevantne strukovne organizacije i napustile ovakve pregovore. Ostaje još jedino nada, doduše nevelika, da će Evropska unija dosledno insistirati na poštovanju principa koji su odavno postojeći u svetu kojem makar manifestno težimo. Međutim, postoji opasnost da se i tu razočaramo. I proces pridruživanja EU je politički proces i nije isključeno da će se Srbiji, zarad kooperativnosti na drugim planovima, “progledati kroz prste” u oblasti pravosuđa. Ako se to dogodi, uveren sam da nas ni formalni prijem u Uniju neće učiniti ništa civlizovanijim društvom od onoga kakvo  trenutno jesmo. Naprotiv!

    Srbija je turskog državljanina, Kurda Dževdeta Ajaza izručila Turskoj, i pored preporuke Komiteta Ujedinjenih  nacija da se to ne čini jer postoji rizik da bi mogao da bude izložen torturi u  matičnoj zemlji. Ministarka pravde kaže da je odluka o njegovom izručenju bila konačna i da nije bilo pravnog leka za njeno poništavanje. Šta Vi kažete? Da li očekujete da Srbija zbog toga snosi neke posledice?

    –          Kao profesionalac, uzdržaću se od komentarisanja bilo koje, pa i ove odluke. Moji stavovi mogli bi dodatno da naruše poverenje građana u pravosudni sistem, a to mi svakako nikada nije bio cilj. U svakom slučaju valja znati da ekstradiciono pravo predstavlja posebno osetljivu oblast, u kojoj ne bi smelo da bude ozbilnijih gafova. Odluke na tom polju uvek se reflektuju i na međunarodni kredibilitet jedne zemlje. Zbog toga, kao sudija, ovakvim predmetima uvek posvećujem posebnu pažnju.

    Izvor: BIZLife

    Foto: GoogleMaps

    Piše: Nataša Mijušković

    What's your reaction?

    Komentari

    • Pravoslav

      Gospodine Majiću, iz Vašeg intervjua nisam shvatio šta su uzroci a šta posledice stanja u kome se nalazi srpsko pravosudje. Vi to niste rekli, a istraživanja javnog mnjenja pokazuju daje ono na dnu poverenja srpske javnosti, a trebalo bi biti obrnuto. Za običnog čoveka sud je oduvek bio poslednja nada i brana pravde. Ne branim komunističko shvatanje pravde, ali sam iskusio i njega i višepartijsku farsu od pravde. Kamo sreće da smo na tom kounističkom nivou. U to vreme nije se moglo desiti da se ispit na fakultetu kupi za novčanicu u indeksu, a kamoli diploma. Kakav je pravnik i kako će suditi onaj ko je diplomu kupio i kome su profesori korumpirani a oslobodjeni zbog zastarelosti. Kako ni ja neznam odgovor na pitanje šta je uzrok a šta posledica, mislim da je jedini ispravan put - raščistite prvo sa barabama u sopstvenim redovima i vratite poverenje u pravosudje bar na komunistički nivo.

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE