Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    MIT ILI REALNOST: Radi li taj poligraf?

    Nakon jučerašnjeg poligrafskog ispitivanja premijera Aleksandra Vučića, ali i sve više pozivanja ličnosti u našem javnom životu na "proveru" na ovom uređaju, povele su se razne diskusije na temu validnosti ovog instrumenta. Evo šta je ’American Psyhological Association’ (APA) objavila o ovoj temi na svom sajtu.

    Ono što prvo treba da znate je da je malo istraživanja zastupalo tezu da poligraf može sa potpunom sigurnošću da detektuje laž. Test koji se obavlja na detektoru laži je postao veoma popularan deo današnje kulture, od kriminalističkih drama do komičnih reklama. Psiholog dr Leonard Saxe je tvrdio još 1991. godine da je ideja da možemo otkriti da li neka osoba govori istinu, na osnovu njene psihofizičke promene, više mit nego realnost, piše APA.

    Takozvani detektor laži podrazumeva utvrđivanje prevare kroz analizu fizioloških odgovora na nestandardizovan niz pitanja. Sve se zasniva na procenjivanju tri indikatora autonomnog uzbuđenja: otkucaja srca (krvnog pritiska), disanja i provodljivosti kože. Većina ispitivača danas koristi kompjuterski sistem za snimanje.

    Stopa i dubina disanja se meri pneumografom obmotanim oko grudi subjekta koji se ispituje. Kardiovaskularna aktivnost se ocenjuje na osnovu merenja krvnog pritiska oko ručnog zgloba. Provodljivost ili elektrodermalni odgovor se meri elektrodama koje su zakačene na prste subjekta.

    Intervju se postavlja tako da subjekti razumeju pitanja, a često mu prethodi i deo koji se zove ’test simulacije’ koji demonstrira tačnost instrumenta u otkrivanju prevare. Postoji nekoliko vrsta ispitivanja ali najčešće se koristi forma za krivične istrage CQT (Control Question Test). Porede se relevantna pitanja poput ’Da li ste ubili svoju ženu?’ sa kontolnim pitanjima, koja generalno prate reakcije na uopštena pitanja. Kontrolna pitanja se tiču nedela koji su slični onim pod istragom ali se odnose na prošlost subjekta i pokrivaju širi spektar tema, kao na primer ’ Da li ste ikada izdali nekoga ko vam je verovao’.

    Osoba koja govori istinu je sklonija da se više plaši kontrolnih nego relevantnih pitanja jer na relevantna pitanja zna odgovor i sigurna je u njih. Ukoliko je reakcija jača na relevantna pitanja nego na kontrolna dolazi se do dijagnoze ’laži’. Ako je obrnuto presuđuje se da nema laži, a ukoliko su reakcije na oba iste, rezultat testa se smatra neubedljivim.

    Kao alternativa poligrafu sprovodi se i ’Guilty Knowledge Test’ koji podrazumeva pitanja o predmetu koji je samo krivac mogao da ima. Na primer ’da li je ukradeno 1.000, 5.000 ili 10.000 dolara’. Ukoliko osumljičeni zna odgovor, filiološka reakcija na tačnu sumu će označiti istinu.

    Validnost poligrafa dugo je predstavljala kontroverzu. Osnovni problem je što nema dokaza da postoji jedan obrazac da utvrdimo laž, isti za sve ljude. Neki ljudi se previše uplaše same situacije i zaista se uzbude. Drugi mogu uvežbano smiriti svoju napetost, naročito ukoliko se zaista bave kriminalnim radnjama za koje je potreban visok nivo ’hladnokrvnosti’.

    U tom trenutku na subjekta, mogu uticati ispitivač i sami situacioni faktori. Takođe, ne pravi se razlika između samih ispitanika, njihovog obrazovanja, inteligencije i autonomnog uzbuđenja. Međutim ono što se ispostavilo apsolutno tačnim je činjenica da takozvane protivmere koje se koriste kako bi se obmanuo poligraf imaju efekta. Kontramere podrazumevaju određene fizičke pokrete i psihološke intervencije (manipulisanje verovanjem subjekta u test). Prisutna je i upotreba farmakoloških sredstava u cilju menjanja obrazaca uzbuđenja.

    I pored svega navedenog postoje tendencije da se ovaj vid ispitivanja unapredi. Jedni se trude da razviju nove senzore koji će se bazirati na temperaturi kože, dok se drugi okreću ka onome što se događa u samom mozgu subjekta.

    Foto: youtube, printscreen

    What's your reaction?

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE