Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Za uspeh preko noći potrebno je 10 godina

    Piše: Peđa Jovanović, ICF-MCC kouč i Senior Partner u Atria Group

    Peđa Jovanović je ICF-MCC, high-performance kouč, preduzetnik, otac i autor. U svojoj karijeri ima preko 1000 dana treninga i više od 3000 sati koučinga. Poslovno je angažovan širom sveta. Radio je u Beogradu, Sao Paolu, Njudelhiju, Dohi, Beču, Lisabonu, Krakovu, Skoplju, Berlinu, Singapuru, Šangaju itd.

    Sa njim razgovaramo o izazovima sa kojima se suočavao na putu do zvanja ICF-MCC kouča (kouč sa najvišim nivoom akreditacije na svetskom nivou).

    Peđa, koji je to bio trenutak kada si odlučio da postaneš ICF kouč i zašto ti je to bilo važno?

    Ovo je odlično pitanje. Godine 2007. sam završio prvi koučing trening. Zapravo, završio sam neku vrstu emocionalnog koučinga. U okviru takvog koučinga smo pomagali klijentima da prevaziđu emocionalne blokade. Klijent bi imao tenziju u vezi sa nekim događajem, emocionalnu blokadu koju je trebalo da reši, a zadatak emocionalnog kouča bio je da mu u tome pomogne. Kao rezultat, javlja se da klijent menja odnos prema tom događaju, nezavisno od toga da li su u pitanju sadašnji ili budući događaji.

    Jednom prilikom, 2008. godine, desila mi se neobična situacija. Jedna klijentkinja došla je na sesiju sa određenom temom, radili smo na toj temi par nedelja posle kojih je ona prevazišla svoju emocionalnu blokadu, što je bilo sjajno. Prošlo je par nedelja i ista žena je došla ponovo sa novom temom. Ponovo smo prošli kroz par sesija i ona je prevazišla i tu temu.

    Nakon par nedelja, ista osoba je došla ponovo i rekla bukvalno sledeće: ,,Vidiš, one stvari koje smo radili, to je bilo fenomenalno. Možemo li mi da nađemo još neki problem?”

    Razmišljao sam šta bi bilo dobro uraditi u toj situaciji. Moj klijent od mene traži pomoć da pronađe još neki problem koji može da reši. Meni su do tada govorili da je klijent je uvek u pravu i da ako klijent zahteva da se nešto uradi, na kouču je da ga u tome podrži.

    Međutim, u meni se odvijao interni konflikt:

    Neko želi da plati da mu pomogneš da definiše novi problem. Ti si plaćen. Klijent je zadovoljan i sve je ok. Uradi to.

    Međutim, nešto u meni govorilo je da nešto nije kako treba. Želim da pomognem ljudima da ostvare rezulate, a ne da pronađu još problema koje bi mogli da reše.

    Podstaknut nelagodom i razmišljanjem, odlučujem da pronađem školu koja će omogućiti da postignem ono što želim. Tada sam se upoznao sa Erickson Coaching International-om i solution-focused metodologijom.

    Tako sam početkom jula 2009. godine, sa predznanjem u koučingu i kao NLP Master Trener, krenuo na novo koučing u Vankuveru. To je bio trenutak kada sam odlučio da idem ICF putanjom na kojoj sam sada već duže od 10 godina.

    Za uspeh preko noći potrebno je 10 godina. Da li je odluka da postaneš nosilac najvišeg nivoa akreditacije ICF-MCC došla spontano, ili si tome težio od prvog trenutka?

    Da budem iskren, došla je kasnije. Uslovi koji su zahtevani za MCC-a su prvobitno delovali nedostižno. U koučing edukaciju sam ušao sa par stotina sesija. Pre nego što sam počeo da se bavim Erickson-ovim koučingom preko 100 sesija sam već uradio, bavio sam se NLP-om i emocionalnim koučingom. Prvobitni cilj mi je bio da postanem PCC. Uslovi za drugi nivo akreditacije delovali su mi dostižno, video sam to, jer sam praktično već ispunio uslov za prvi nivo akreditacije, odnosno ICF-ACC.

    Po starim standardima računale su se sve sesije koje si ikad obavio, a ne samo one od početka edukacije. Kad sam dostigao PCC, tu sam digao ruke, mislio sam da će mi to biti dovoljno. Onda su počeli da se realizuju projekti sa firmama u kojima sam imao 5-6 sesija dnevno, plus dve privatne sesije. Dešavalo se da imam i do 30 sesija nedeljno. Kada 4 nedelje radite koučing svaki dan to je 30 – 30 – 30 – 30; Za mesec dana se uradi 120 sesija. Prosto, ukoliko radim sesije svakodnevno ide brzo, ako ne radim ide sporo.

    U nekom trenutku sam shvatio da je sada vreme da se preračunam i da vidim koliko sam sesija uradio, a koliko mi nedostaje do 2500, koliko zahteva MCC akreditacija. Tada sam već imao 1500 koučing sati, te mi cilj od 2500 više nije delovao nedostižno. Tada sam otpočeo svoj put ka ICF-MCC akreditaciji.

    Šta za tebe znači ICF-MCC akreditacija?

    Najpre, to je dokaz da je sve ovo što je rađeno bilo dobro. Kontrolna tačka, da je ono stvarno ok. To je evaluacija eksternog tela. Ludi koji me ne poznaju su evaluirali moje sesije i dokumentovano dali feedback na njih. Što znači, nema mama testa, uticaja brata, rođaka, prijatelja, kolega, osobe kod koje sam platio trening, već objektivno mišljenje nekoga sa strane, kome čak ne mogu ni da se žalim. Završetak jednog dela putovanja, kao kruna dela karijere.

    Zašto je važno da kouč bude akreditovan i koje to benefite donosi njemu, a koje klijentima?

    Akreditacija znači da je neko nezavisno telo evaluiralo naš rad. Ljudima kojima su bitni standardi, kojima je bitan kvalitet, kojima je bitan razvoj, koji prodaju razvoj drugim ljudima bi na neki način trebalo da imaju interesovanja i u zoni svog ličnog razvoja.

    Mi se razvijamo svakodnevno. Lideri su ljudi koji svakodnevno nešto rade i razvijaju svoje veštine, ali lično smatram da je važno da postoji standard koji će ići u prilog tom razvoju. Za neke ljude je to veoma važno, za neke nije. Moje mišljenje je da je za biznis profesionalce akreditacija važna, jer kompanije u kojima rade zahtevaju određene standarde.  Akreditacija je garant kvaliteta. Potvrda znaja.

    Što se tiče kompanija, vrlo je slično. Ja tražim neke standarde od svojih zaposlenih, neko unutar mog sistema traži standarde od mene. Postoje određeni kriterijumi kada osoba upisuje srednju školu, fakultet, zapošljava se na određeno radno mesto. Ista stvar je i sa koučingom.

    Ko evaluira vaše koučeve? Ko daje njima potvrdu da to što oni rade, rade dobro? Da li oni dobiju sertifikat jednom i taj sertifikat traje zauvek, ili moraju da obnavljaju akreditaciju? Ovaj moj sertifikat (ICF-MCC) traje tri godine. Posle tri godine, ja moram ispočetka. Razlog leži u tome da, prema ICF-u, koučing predstavlja life long learning proces. Ako ja odustanem od kontinuiranog učenja i usavršavanja veština, neću zauvek biti MCC. Biću MCC dok god sam u procesu, jer je reč o nečemu što može da se razvija, a takođe može i da se izgubi. Sve što ne koristimo propada.

    Koja je ključna osobina ili vrednost ICF-MCC kouča, po tvom mišljenju?

    Teško pitanje, jer ne znam sve ICF-MCC koučeve, ali evo za mene lično. Što se mene tiče to su dve – rast i razvoj. Da bih jednog dana mogao da kažem da sam ostvario svoj cilj važno je da svakoga dana napravim korak ka tom cilju. Nije važno koliki je taj korak, već da imam i određeni rast koji će moći da se preslika u realni svet. To znači da želim da pravim neke realne, opipljive rezultate. To može da bude da trčim 4 minuta zagrevanje na traci, ili može da bude da uradim 20 zgibova, ili može da bude da dobijem posao o kom sam jutros pregovarao, svejedno je. Ne želim da samo „pričam priču“. Želim da imam opipljive rezultate koji idu u prilog tome.

    Šta bi poručio onim koučevima koji se odluče da slede tvoj primer?

    Fokusirajte se na sate rada sa klijentima. Edukacija je neminovna i kao prvi korak i  tokom vremena. Važno je da završite program koji je akreditovan od strane ICF-a, ukoliko želite da krenete ovom putanjom, ali isto tako je jako važno da naučeno primenite. Ja polaznike treninga „Umetnost i nauka koučinga“ podstičem da krenu sa svojim koučing sesijama odmah nakon prvog modula treninga.

    Da li će to biti sati pravog koučinga ili sati timskog koučinga ili nekog vežbanja ili rada sa nekim studentskim organizacijama, sa nekim ljudima kojima možete da pomognete da postignu rezultate, nije važno, važno je da na to imate fokus.

    Razvoj veština, najčešće, ne prati razvoj, odnosno unapređenje u zoni znanja i unapređenje u zoni marketinga i prodaje. Ima mnogo ljudi koji puno znaju, ali ne znaju praktično to da urade, nemaju veštinu. Imaju znanje, ali nemaju veštinu. I takođe, postoje ljudi koji se odlično prodaju, imaju odličan marketinški pristup, ali nemaju znanje i veštine.

    Neko ko kreće na ovakav put, kome je već bitna akreditacija, moj predlog bi bio da se dominantno fokusira na razvoj koučing veština, odnosno koučing sesije. Puno prakse, primene, radite na svom imidžu, na svom brendu i kao poslednju stvar bih rekao čitajte knjige. To je nešto što bi trebalo da unapredi, odnosno, upotpuni ovo sve, ali ne može da bude osnova.

    Često se dešava da nas mnogo znanja sprečava da uđemo u praksu i da to znanje i primenimo. Plašimo se da nismo dovoljno dobri ili da ne znamo dovoljno. Mnogo je bolje da uzmete jedno, to jedno stavite u praksu, napravite rezultat, pa proširite znanje, pa onda to stavite u praksu, pa proširite ponovo znanje. Eto, to je to. U ovoj zoni sad već čitam mnogo knjiga mesečno. Imam mnogo veće iskustvo, koje može da pokupi to znanje, da ga integriše. Na početku se treba posvetiti vežbi.

    Ukoliko i vi želite da se otisnete putem ICF akreditacije to možete učiniti vrlo uskoro. „The Art and Science of Coaching Bootcamp“ je najbrži nivo do ICF-ACC akreditacija. Više informacija možete pronaći OVDE.

    Izvor: BIZLife

    Foto: Promo

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE