Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Zašto ne bi trebalo da vas zanima šta drugi misle o vama

    Kada sam prvog dana  drugog razreda ušao u učionicu i video da je u njoj nova, veoma lepa devojčica koja nije bila tu prošle godine odmah sam se zaljubio. Njeno ime je bilo Irina i u roku od jednog sata ona je za mene bila sve.

    Kada imate osam godina ne postoje zaista neki koraci koje možete da preduzmete kada vam se neko sviđa. Ni vi tačno ne znate šta biste hteli. Samo ste svesni nekog čudnog osećanja i to je to.

    Ali za mene je ono postalo veoma važno kada je nekoliko meseci kasnije jedna devojčica iz razreda počela da pita sve dečake  koga bi oženili. Kada je pitala mene nisam ni morao da razmišljam. Odmah sam rekao: „Irinu“. Bio sam još mali da bih svatio da je jedini društveno prihvatljiv odgovor ovde bio: „Nikog“.

    Iste sekunde kada sam odgovorio, užasna devojčica je počela da trči do drugih učenika svakome govoreći: „Marko je rekao da želi da oženi Irinu!“ svaki od njih bi šakom prekrio usta i snažno se kikotao. Ja sam bio gotov, moj život je bio gotov.

    Ovo užasavajuće iskustvo me je naučilo jednoj važnoj životnoj lekciji – biti svoj može biti smrtno opasno, i svako treba da vežba da se suviše ne opusti u društvu.

    Sada, ovo zvuči kao nešto što bi rekao preplašeni osmogodišnjak ali, začudo, ova životna lekcija se ne ograničava samo na moj detinji debakl – ona definiše paranoju ljudske vrste. Svima nam je zajedničko kolektivno ludilo koje prevazilazi ljudsku kulturu: iracionalnu i neproduktivnu opsesiju o tome šta će drugi misliti o nama.

    Evolucija sve radi sa razlogom i da bismo je razumeli moramo se vratiti daleko u prošlost. U Etiopiju gde je naš daleki predak živeo kao deo malog plemena.

    Tada je plemenska pripadnost bila ključna za preživljavanje. Pleme je značilo hranu i zaštitu kada ni do jedne od ove dve stvari nije bilo lako doći. Dakle, za našeg dalekog predaka gotovo ništa na svetu nije bilo toliko važno kao što je to prihvaćenost svog plemena, a naročito onih koji su bili u njegovom vrhu. Uklapanje sa onima koji ga okružuju i udovoljavanje onima koji su jači od njega je značilo da može da ostane u plemenu, a najgora noćna mora koju je mogao da zamisli bi bila da ljudi oko njega počnu da šapuću koliko ih on nervira ili koliko je neproduktivan ili čudan – jer, ako bi većini išao na živce, status u plemenu bi mu opao i, na kraju, iz njega bi bio izbačen i prepušten sam sebi. Takođe je znao da ako bi se njegov pokušaj da osvoji devojku izjalovio, da bi rekla svim devojkama u plemenu za to i da bi mu se šansa za razmnožavanjem svela na nulu. Društvena prihvaćenost mu je bila, dakle, sve.

    Upravo iz ovog razloga ljudi su razvili prekomernu opsesiju o tome šta drugi misle o njima – potrebu za društvenim odobravanjem i divljenjem i parališućim strahom od odbacivanja.

    Sve je ovo bilo normalno pre 50 hiljada godina. Ali, u poslednjih deset godina se ljudska civilizacija dramatično promenila. Iznenadna i brza promena je nešto što civilizaciju karakteriše, a razlog zbog kojeg ona može biti neprijatna jeste taj što se principi evolucije ne menjaju tako brzo. Dok su se kroz veći deo istorije društvena struktura i biologija razvijali istim tempom, nedavno je civilizacija ubrzala korak i ostavila biologiju da za njom kaska.

    Naša tela i umovi su sačinjeni tako da mogu da (pre)žive u plemenskom društvu koje se razvijalo pre 50 hiljada godina, a sve ovo ostavlja ljude sa nesrećnim osobinama, od kojih je jedna uverenje da se morate uklopiti u društvo da biste preživeli, iako to sada nije slučaj.

    Strah o društvenom neprihvatanju koji vučemo iz plemenskih dana igra veoma važnu ulogu u životu ljudi. Zbog toga se, na primer, osećate čudno kada sami idete u restoran ili bioskop. I iako je teško suzbiti ove preistorijske strahove, to je samo pola posla. Ljudima treba i pohvala drugih da bi se dobro osećali. Zbog toga je društvo razvilo koncepte priznanja, klase ili prestiža.

    via GIPHY

    Sa toliko misli i energije uložene da biste se uklopili često se zaboravlja nešto veoma važno – vaš autentičan glas. On je kompleksan, neprestano se razvija i ne plaši se. Ima sopstveni moralni kodeks koji se gradi iz iskustva i ima udela u osećaju saosećanja i integriteta. Vaš autentični glas zna kako se vi osećate i šta mislite o novcu, šta vas interesuje i koji su vam ljudi zanimljivi.

    A kada previše udovoljavate preistorihskoj želji za prihvaćenošću, vaš autentični glas se gubi. I to dovodi do gubitka motivacije. Gubitak autentičnog glasa vas čini slabim jer je vaša ličnost u tom slučaju zavisna od odobravanja drugog, a vaš identitet je sagrađen od tuđeg mišljenja.

    Zato je veoma važno držati „preistorijskog sebe“ pod kontrolom i voditi računa o razvijanju sopstvene ličnosti. Jer, na kraju dana niko neće živeti vaš život, a sami najbolje znate šta od njega želite.

     

    Izvor: BIZLife, waitbutwhy.com

    Foto: Pixabay

    Piše: A. M.

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE