Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Ko nas, bre, zavadi?

    Piše: Darko SOKOVIĆ, Izvršni partner za strategiju i razvoj, „Propulsion”

    Često oni nostalgični za svim što je bilo (što je neretko naprasno prekinuto, a da nismo ni shvatili šta nas je snašlo) uzdišu kad vide šta smo „mi” nekad bili, a šta smo mogli biti, i kako se, eto, sve raspalo u paramparčad, jer je ko zna koji faktor došao i porušio nam tu idiličnu kuću i okućnicu našeg mira i spokoja. Ovaj uzdah, ipak, vrlo retko prati samorefleksija, preispitivanje šta smo mi sami mogli bolje, a nismo, šta je ipak bilo u našoj moći, a ne nekog tamo, ali smo na to ipak zažmurili, šta je bilo do nas, ali smo ipak očekivali da neko drugi sredi stvari. Sada kada toga za čim žalimo i nema, nego je deo nekog prokaženog scenarija koji je pokrila prašina istorije, ostaje nam samo da – uzdišemo.

    Ali, umemo li da prepoznamo kad nam se ovo dešava sad, na naše oči, u našoj sopstvenoj kući ili u školi gde nam deca provode polovinu budnog vremena?

    Šta, na primer, kad smo roditelj, pa naše dete dnevno ostavi i po četiri sata na kojekakvim mrežama, a mi ni ne znamo gde tačno? Šta kad, recimo, kao nastavnik načujemo za neku platformu gde učenici dangube umesto da uče, a sve što o njoj znamo je da je „štetna”, a možda čak i „smrtno opasna”? Ne vredi puno u toj situaciji grmeti, kad deci, za koju smo bilo kao roditelji ili kao nastavnici odgovorni, neka nepoznata ličnost u liku influensera o kome ne znamo ni ič predstavlja neprikosnoveni autoritet.

    Ovaj generacijski raskorak slikovito ilustruju i tek završena CeSID-ova istraživanja za program Nova pismenost koji vodi Propulsion u partnerstvu s USAID-om: ogromna većina roditelja, njih preko 83 odsto misli da njihova deca najviše vremena provode na Jutjubu.

    A realnost je gotovo dijametralno suprotna: skoro šezdeset posto tinejdžera i mlađih adolescenata nekoliko je sati dnevno na Tiktoku, platformi koja eksponencijalno raste, koju malo ko izvan uske generacije njenih korisnika razume, a gotovo niko se i ne trudi da je upozna. Nastavnici, recimo, znaju da su deca na Tiktoku, ali ih polovina smatra da ta mreža kvari decu. To ni ne čudi. Vesti o smrtonosnim izazovima, bizarnim igricama i tragičnoj drskosti ponekih korisnika ove mreže pune naslovne strane novina i zauzimaju udarne televizijske termine, a odatle se, inače, informiše više od polovine svih roditelja i nastavnika, s televizije i sa portalâ. U istoj kući, tinejdžeri se ni ne sećaju kad su poslednji put – ako ikada – upalili TV.

    Kad pitate roditelje kako deci pomažu da se zaštite onlajn, 62 odsto ih kaže da ograničava pristup internetu, mada im malo znači pošto nemaju baš ni pristup ni uvid šta im deca rade na mobilnim telefonima. Manje od petine roditelja pokušava da sa decom vodi kakav-takav razgovor o njihovom ponašanju na mreži, ali i to se dešava manje kroz izgradnju poverenja, a više kroz zahtev da imaju pristup šiframa svoje dece (15 odsto njih), ili tako što svoje klince „blamiraju po mrežama” prateći ih ili ih dodajući za prijatelje (ovo nam je rekao jedan mladi korisnik Tiktoka). Polovina roditelja ne upušta se čak ni u ovo: povremeno bace pogled šta njihovo dete gleda ili sluša, u prolazu. Smatraju, kažu, da je to dovoljno.

    Sve je ovo, međutim, alajbegova slama, dok ne otvorimo temu influenserâ: njih svakodnevno prati 70 odsto generacije Z, dok je 80 odsto njihovih roditelja za ove uticajne ljude s interneta čulo po zlu, ali niti zna ko su, ni šta rade, niti šta njihovoj deci govore, a taman posla da ih prate ili s njima ulaze u neku interakciju. Samo znaju da su za njihovu decu ti ljudi „opasni”. Zašto? Ne umeju da kažu. Ključni razlog zbog koga deca i učenici prate influensere, po mišljenju jedne trećine roditelja i nastavnika, jeste zabavni karakter sadržaja koji oni dele. Svaki četvrti roditelj i nastavnik smatra da je sve ovo posledica pritiska okoline i društva.

    A šta kažu tinejdžeri? Za njih je influenser „običan čovek njihove generacije koji stvara zanimljiv, zabavan sadržaj” (tu se deca i roditelji slažu), ali koji pre svega „predstavlja život onakvim kakav on jeste, bez ulepšavanja”.

    I tako, naša generacija Z živi život koji im „bez ulepšavanja” slikaju neki klinci poput njih samih, ali koje nikad nisu upoznali, a prate ih svaki dan, na mrežama koje su za njihove roditelje španska sela. Ti influenseri su se, pak, našli, ni sami ne znajući kako, u centru društvenog interesovanja, s nuklearnim arsenalom uticaja na odrastanje čitavih generacija, a bez blage veze ni kako da milionski auditorijum na neki način okrenu sebi u korist, a kamoli u korist drugih ili društva u celini. Roditelji i nastavnici za to vreme gledaju televiziju i čitaju dva ili tri portala, zabavljeni o svom jadu.

    „Ko nas, bre, zavadi!” Mislite li da će se po kućama i školama uskoro uzdisati ovako, za svim onim što smo „mi” mogli biti?

    Ako odmah ne počne dijalog tamo gde je do svakoga od nas, gde se mi pitamo, u svakom domu, obrazovnoj instituciji i na svakom onlajn profilu, i ako odmah država, prosvetni sistem i svi mi ne budemo pružili programe koji i deci i roditeljima i nastavnicima i influenserima daju znanje, veštine i putokaze da se u svemu ovome snađu, a da pritom ne izgube jedni druge i poverenje jednih u druge – već znamo odgovor.

    Izvor: BIZlife magazin

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE