Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Nakraj srca

    Piše: Darko Soković, izvršni partner za strategiju i razvoj, Propulsion

    Imenovalo me u komisiju za nagrade u neimenovanom uglednom poslovnom udruženju, u neimenovanoj zemlji. Naša biznis asocijacija, naime, proslavlja vredan, okrugao jubilej. Imali smo za to vreme uspona, dvaput se zamalo ugasili (jednom vrlo filmski), a nekoliko puta i zasijali na najvišem nivou, bez obzira na to što nam ni poslovno okruženje, ni institucije, ni kompleksna politička situacija u državi nisu nimalo išli naruku. Kao i svako trajanje, i ovo naše izgleda posuto biserima spolja, a iznutra – rolerkoster. Zato je red da proslavimo kako dolikuje, odgovarajućom prigodnom svečanošću i još primerenijim priznanjima najboljima među nama.

    Sedne ova grupa da veća oko kategorija, ciljeva, kriterijuma. „Ako prvo ne ručamo, stvarno znam da zakeram za svaku sitnicu našte srca, samo na vreme da kažem”, najavi kolega koji je godine posvetio korporativnoj usklađenosti i profilisao se kao vodeći ekspert u regionu u toj oblasti. Ma što prvo ručak, predlažem, evo na brzinu da prođemo kroz ove dve-tri ideje, pa da onda jedemo ko ljudi! Avaj.

    Na stolu se nađe predlog da dodelimo gran-pri najboljem biznisu u zemlji. „Prema kom etalonu da procenimo, ko će dostaviti bilanse, ko će ih tumačiti, kako odlučiti ako su u istoj konkurenciji i veliki i mali i srednji biznisi?”, progovara glad iz kolege. Dobro, a najinovativnija kompanija? „Koji su objektivni, uporedivi kriterijumi, ko može iza toga da stane!” Da glasaju članice naše komore? „Da ne bude glasanje subjektivno, nego zasnovano na poznavanju rada svakog kandidata?” Počnem da sumnjam da iza ovih komentara nije samo želja da se skrati vreme do ručka, nego da prosto ljudi iz komplajansa ipak imaju poseban logički i narativni aparat kojim nama komunikatorima znaju da sruše svaku ideju.

    Pređemo manje ili više uspešno preko tih prepreka, a onda na red dođe kategorija najboljeg poslodavca. Najboljeg, ali za koga? „Pa nećemo se mi sigurno zapošljavati, valjda se zaposleni pitaju.” Onda bi svakako rastući IT sektor odneo sve nagrade u toj kategoriji, jer ko može nadmašiti timbildinge, usluge čuvanja dece, posebne prostorije za opuštanje, jogu, džiu-džicu, tenis, stoni fudbal, i šta već IT-jevci ne nude?

    Je li sve ovo uopšte bitno generaciji Z, mladim ljudima rođenim između 1997. i 2012? To saznanje postaje presudno kad znamo da će najstariji milenijalci ove će godine napuniti 40, pa je red da prestanemo da ih smatramo generacijom koja popunjava početničke pozicije. Na njihovo mesto dolaze upravo zumeri, pripadnici i pripadnice generacije Z, koji danas već čine 32 odsto radne snage u Americi, na primer.

    Oni su, kako je to nedavno pronicljivo primetio Adam Piore za američki Njuzvik, „anksiozni, preduzetničkog duha i rešeni da izbegnu greške prethodnika.”

    Za razliku od privilegovanih milenijalskih ispisnika, ovi (vrlo) mladi ljudi ništa ne prepuštaju slučaju i neobično su ekonomski i poslovno pragmatični: iz prvog reda su posmatrali kako čitave karijere i životni planovi njihovih roditelja nestaju u plamenom vihoru globalnih i lokalnih kriza; bila su to dešavanja na koja njihovi najbliži nikako nisu mogli da utiču iako su radili „sve po redu” i „sve kako se radi”.

    Zato njima ne pada na pamet da dopuste da sto za stoni tenis ili neka druga trica bude presudan faktor koji će im usmeriti karijerne putanje. Interesuje ih suština, da budu na prvoj liniji fronta, da imaju priliku da uče od dokazanih eksperata, da postoji jasan plan razvoja njihovog talenta. I uopšte: saznanje, napredovanje, postignuće – to su tri ključne vrednosti koje generaciju Z „voze”, ističe Elizabet Baskin, članica Forbsovog saveta agencijaca.

    Još ako im u miks idealnog radnog mesta ubacimo kolege i koleginice iz različitih životnih konteksta i raznolikih ličnih svojstava i iskustva, ako na tom radnom mestu maltene svakodnevno postoji novi, drugačiji izazov i ako pokažemo da imamo puno razumevanje za sigurnost koju zumeri traže i nju im i obezbedimo?

    „Eto, dobro je to, piši”, dobijem saglasnost štovanog kolege iz komplajansa. Odahnem i uzdahnem u isti mah, srećan što sam svemu uprkos znao prave odgovore na baraž teških pitanja, ali do srži zabrinut za članice našeg poslovnog saveza. Mada smo u zadnji čas ipak ručali pa više nismo odlučivali našte srca, kriterijum nam nije pao ni za jotu.

    I pre i posle jela razumeli smo mi da se najbolje i najžilavije kompanije iznova i iznova kvalifikuju za najpoželjnijeg poslodavca, iako se baš sve poslovne okolnosti svakodnevno i nepredvidljivo menjaju. No, hoće li uspeti da se tako visoko plasiraju čak i po uzansama stroge komisije za nagrade mog neimenovanog udruženja?

    Kao što to u svetu koji svaki dan preti da ode dođavola nije ni generacija Z (a ima sve razloge da bude), neće valjda ni naše uvažena komisija biti baš toliko – nakraj srca.

    Izvor: BIZLife magazin

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE