Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Pitali smo autora emisije „Tata, ti si lud“ kako danas biti DOBAR OTAC

    U tradicionalnoj sredini kao što je naša uloga oca dugo je bila uloga onog ko je glava porodice, onoga ko „najbolje zna” i ko neretko donosi odluke umesto drugih članova porodice. S druge strane, stvari poput vaspitanja, škole, dečjih obaveza spadale su u zaduženja majki, koje su se trudile da očeve zaštite od svakodnevnih „stresova” roditeljstva. Ipak, čini se da se kod mlađih generacija to promenilo i da sada očevi aktivno i rado učestvuju ne samo u odgajanju već i u dnevnim obavezama i svakodnevici svoje dece.

    Prema rečima Miše Stojiljkovića, psihologa, novinara i autora emisije „Tata, ti si lud”, to se može videti i golim okom na ulicama Beograda, a nada se da je tako i u drugim gradovima u Srbiji. „To potvrđuju i istraživanja koja su sproveli sociolozi s Filozofskog fakulteta u Beogradu u poslednjih pet-šest godina u našoj zemlji. Njihovo tumačenje je da muškarci sve više svoj identitet grade oko roditeljstva jer se pokazalo da dva tradicionalna i viševekovna stuba muškog identiteta – posao i brak – mogu lako da se izgube u 21. veku. Ali čini mi se da nisu samo ti preteći gubici motivatori za muškarce da se okrenu roditeljstvu. Mislim da kod njih postoji autentična potreba da se iskažu i definišu na drugi način u odnosu na generaciju svojih očeva i prethodne generacije. Otud i želja da budu više u životima svoje dece i da im se više posvete. Tako bar ja to vidim”, kaže Stojiljković.

    Poseban izazov za roditelje je i kako se snaći i odgajati decu u ovoj „digitalnoj eri” i situacijama sa kojima se ranije nisu susretali, poput nasilja na internetu (cyber bulling) ili zavisnosti od mobilnih telefona, a prema Mišinim rečima, život na mrežama nam je svima nov i svi učimo u hodu i prilagođavamo se, uključujući i roditeljske veštine. „Dakle, i mi, roditelji, moramo stalno da učimo i pratimo sva aktuelna dešavanja.

    Živimo u dobu u kojem prvi put u istoriji transfer znanja ne ide isključivo s roditelja ka deci, već sada i mi možemo da učimo od njih.

    „Tu mislim na dosta stvari koje dolaze iz sajber prostora. S druge strane, mi odrasli smo i dalje ti koji deci treba da tumače i objašnjavaju šta stoji iza nekih ponašanja na mrežama i treba da budemo njihovi vodiči kroz emotivne i kognitivne aspekte sajber prostora. To što usput i mi učimo o tome – celu stvar čini veoma zanimljivom. Ponekad je, iskreno govoreći, veoma teško, ali takve su nam karte podeljene”, primećuje Stojiljković.

    Jedna od rečenica koja se u srpskom društvu često čuje jeste i ocena da je muškarac u tridesetim „nezreo da bi bio otac” (dok se žene u tim godinama pitaju šta su čekale do sad). Stojiljković kaže da je to jedna od stvari koje se ne mogu generalizovati.

    „Neko je zreo i spreman sa 19, a neko sa 39 godina. Ima i onih koji nikada ne odrastu [smeh]. Naravno, tu isključujem sve one muškarce i žene koji žele da postanu roditelji ali ne mogu iz psihofizičkih, zdravstvenih razloga. Znam neke muškarce koji su postali očevi krajem srednje škole i koji su se sjajno snašli u tome. Jednom su porodica i roditeljstvo čak bili izlaz iz sveta kriminala u koji je upao sa 15 godina i završio u maloletničkom zatvoru. Ja sam, s druge strane, postao otac sa 37 godina i imam dosta prijatelja koji su u sličnim godinama dobijali decu. Osetna je razlika u ’biologiji’. Ipak ti je u 20-im godinama lakše da manje spavaš i da juriš za decom, saginješ se, čučiš, skačeš itd., ali je, s druge strane, iskustveno lakše kad si malo stariji i imaš neko svoje životno iskustvo”, objašnjava naš sagovornik.

    Prethodna godina nam je svima živote okrenula naopačke, a rad od kuće je poseban izazov bio roditeljima. Kako kaže Stojiljković, jedno je sigurno – svima je bilo teško, i deci i roditeljima.

    „Ima podataka da je bilo više nasilja u porodici, ali ima i onih koji su uživali u mogućnosti da budu više sa svojom porodicom, ako su radili od kuće. Ako su neki očevi počeli više da rade domaće zadatke sa svojom decom i, uopšte, da provode više vremena s njima, to je odlično i za decu i za roditelje, ali i za celo društvo, jer kad si više s porodicom, mnogo ti je teže i, konačno, besmisleno da podigneš ruku na ženu i decu. I to je podatak koji su potvrdila istraživanja na bukvalno svim kontinentima i u svim kulturama”, kaže on.

    Sve više očeva ima dilemu kako biti uspešan na poslu i posvetiti se radnim zadacima, a s druge strane, kako provesti dovoljno kvalitetnog vremena sa porodicom i „ne zakinuti” ih za lepe i vredne zajedničke trenutke. Stojiljković smatra da se tu situacija značajno promenila u odnosu na 20. vek i na sve prethodne vekove. Priznaje da je i dalje usklađivanje posla i roditeljstva veći izazov za žene, koje su i dalje pod mnogo većim pritiskom, ali čini mu se da je sve više muškaraca koji žele da ravnopravno dele sav teret sa svojim partnerkama.

    Prema njegovim rečima, dovoljno je makar 15 minuta dnevno posvetiti, ali u potpunosti, igranju s decom, a to će se pozitivno odraziti i na njih i na same roditelje.

    U svojoj emisiji „Tata, ti si lud”, posvećenoj očevima i roditeljstvu (čiji je prvi serijal nedavno završen, a koji se može pogledati na Jutjubu), Miša Stojiljković je ugostio veliki broj stranaca koji su pričali o modelima vaspitanja u svojim zemljama. Prema njegovom mišljenju, deci je važno da dožive da su deo šire zajednice i u tom smislu mu se više dopada naš model, u kojem su u životu dece prisutni i bake i deke, i tetke, ujaci, stričevi. Na taj način se deca upoznaju i s različitim psihološkim tipovima ljudi i više uče o svetu i odnosima u njemu, a i roditeljima je mnogo lakše kad mogu da se oslone na podršku koju imaju u vidu te „zaštitne mreže” koju čine rodbina, komšije i prijatelji.

    „Bez obzira na ’model’ roditeljstva, najvažnije je da deca osete da su željena, voljena i da u roditeljima imaju siguran oslonac i sigurnu bazu, ali i da mogu otvoreno da iskažu sva svoja osećanja – i pozitivna i negativna. I važno je da imaju nešto što se u psihologiji zove optimalni nivo frustracije, a to u nekom najbukvalnijem smislu znači da ne mogu uvek da dobiju sve što žele i da moraju da se suoče s granicama, jer je to veoma važno za kasniji život”, zaključuje naš sagovornik.

    Izvor: BIZlife magazin

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE