Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    „Pitanje jezika je zloupotrebljeno da se novom zakonu oduzme legitimitet“

    Nedavno usvojen Zakon o rodnoj ravnopravnosti, koji bi trebalo da donese bolju uravnoteženost manje zastupljenog pola i bolji rodni balans u svim oblastima, digao je veliku prašinu u javnosti.

    U fokusu se našao deo zakona koji podrazumeva uvođenje „rodno senzitivnog jezika”, te se najviše polemike vodilo oko upotrebe ženskih oblika za zanimanja.

    Odbor za standardizaciju srpskog jezika, koji je nadležan da uvede u primenu ženske oblike za zanimanja, više puta se javno oglašavao protiv donošenja Zakona. Iz Odbora smatraju da je Zakonom o rodnoj ravnopravnosti izvršeno nasilje nad srpskim jezikom i pozivaju Ustavni sud da Zakon proglasi neustavnim.

    Sa druge strane, još pre dve godine, autorke „Priručnika za upotrebu rodno osetljivog jezika”, Hristina Cvetinčanin Knežević i Jelena Lalatović, ponudile su praktične smernice za primenu rodno senzitivnog jezika, uz spisak zanimanja, zvanja i titula žena.

    O značaju donošenja Zakona o rodnoj ravnopravnosti, njegovoj primeni i upotrebi rodno senzitivnog jezika, za BIZLife magazin govorila je doktorantkinja i istraživačica na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i saradnica Centra za ženske studije u Beogradu, jedna od autorki Priručnika – Hristina Cvetinčanin Knežević.

    • Koliko je važno usvajanje Zakona o rodnoj ravnopravnosti radi unapređivanja položaja žena u Srbiji?

    Usvajanje Zakona je vrlo važno, jer žene zaslužuju da imaju ista prava kao i muškarci i da to bude prepoznato i propisano zakonima. Iako nisam pravnica, kada sam gledala različite zakone i strategije, primetila sam da je u većini zakona usvojenih u nekoliko poslednjih godina prepoznata ova ideja; međutim, nov zakon načela ravnopravnosti, nediskriminacije i nenasilja, propisane zakonima u različitim oblastima i aspektima života, sabira na jednom mestu. U tom smislu, naravno da Zakon nije savršen, naravno da ima prostora za poboljšanja, ali na putu ka istinsko prepoznatoj i garantovanoj ravnopravnosti između muškaraca i žena – čini veoma važan korak.

    • Da li mislite da će Zakon zaista doneti promene ili će ostati „mrtvo slovo na papiru”, s obzirom na to da je i poverenica za zaštitu ravnopravnosti Brankica Janković rekla da država nema kapacitete za njegovu punu primenu?

    U potpunosti razumem njenu skeptičnost, na prvom mestu jer potiče iz svakodnevnog i iskustvenog rada, rada na terenu, ali mislim da ovde nije reč o kapacitetima za primenu Zakona, već o želji i volji da se to zaista i učini. Kada pogledamo naše zakone, oni nisu loši, ali sama implementacija predstavlja problem. Drugim rečima, ne primenjuju se dosledno. Mi možemo diskutovati o tome da li edukacija zaposlenih na javnim funkcijama, zaduženih za primenu zakona, predstavlja dodatan udar na državni budžet, ali praksa nam sugeriše da, i kada edukacije postoje, dostupne su, pa čak i obavezne, dosledna i adekvatna primena zakona često zavisi od dobre volje osobe zaposlene na konkretnoj funkciji. U toj tački problem nisu kapaciteti države, već stavovi, vrednosti i posvećenost konkretne osobe koja svoj posao ne radi kako treba. Kada sankcije izostaju, ovo štetno ponašanje se ponavlja, te postaje norma. Dakle, mislim da pitanje nije da li država ima kapacitet za punu primenu Zakona, već da li i koliko želimo da se Zakon primenjuje u punom obimu.

    • Koje su, prema vašem mišljenju, najvažnije odredbe Zakona koje će najviše uticati na ostvarivanje i unapređivanje rodne ravnopravnosti?

    Nisam pravnica, te je moje tumačenje odredbi Zakona najviše orijentisano ka istraživačkom radu na identifikaciji problema sa kojima se žene u Srbiji suočavaju. U tom smislu, veoma me je obradovalo što ovaj zakon prepoznaje neplaćeni kućni rad i osobama, najčešće ženama, koje ga obavljaju obezbeđuje zdravstveno osiguranje na osnovu neplaćenog kućnog rada. Dodatno, odredba koja predviđa izračunavanje učešća neplaćenog kućnog rada u bruto domaćem proizvodu doprineće širem prepoznavanju neplaćenog rada u domaćinstvima, koje žene širom Srbije obavljaju svakodnevno, a koje se, takođe, svakodnevno suočavaju i sa komentarima da ne rade ništa, jer su samo domaćice.

    Takođe, kao ženu zaposlenu u obrazovnoj instituciji, izuzetno me raduje oblast koja reguliše obrazovanje, a koja propisuje izbacivanje seksističkog i diskriminatornog sadržaja iz udžbenika i kurikuluma, uz istovremeno uključivanje sadržaja koji će biti koncipiran na principima ravnopravnosti muškaraca i žena i doprineti većoj vidljivosti žena u nauci, tehnološkom razvoju, kulturi i umetnosti, pa i društvu generalno. Kada pogledate spisak lektira za srednju školu na sajtu Zavoda za udžbenike, na njemu nećete naći nijednu autorku. Da li to znači da žene ne umeju da pišu ili nam to govori nešto drugo?

    • Da li mislite da Zakon ima i neke manjkavosti?

    Mislim da se manjkavosti Zakona ogledaju u nedovoljnoj uključenosti ekspertkinja koje se u svom radu bave institucionalnim mehanizmima postizanja rodne ravnopravnosti, kao i ekspertkinja „sa terena”, koje su u svakodnevnom kontaktu sa ženama kojima je najpotrebnija zaštita ovog zakona. U tom smislu, neke od tema koje bi bile relevantne za živote žena u Srbiji mogle bi biti bolje obrađene u ovom zakonu, ali želim da verujem da će biti prilika da se to ispravi, te da se Zakon u potpunosti uskladi i sa stanjem sa terena, kao i sa lokalnim i međunarodnim akcionim planovima i strategijama koji se tiču položaja žena.

    Ipak, jedna od najvećih manjkavosti koju sam primetila, a pod utiskom događaja ove godine, jeste da nisam uočila da postoji propisana disciplinska odgovornost u smislu prestanka obavljanja javne funkcije i/ili (re)izbora na nju u slučaju da lice prekrši neku od odredbi ovog zakona. Propisana je samo novčana kazna, a plašim se da to nije dovoljno.

    Sve češće se može čuti da se nedavno usvajanje Zakona o rodnoj ravnopravnosti u javnosti svelo na upotrebu rodno senzitivnog jezika. Da li ste vi saglasni sa ovim i šta mislite, zbog čega je ovo pitanje izazvalo toliku polemiku?

    Mislim da je u javnosti prisutno mnogo pogrešnih informacija u vezi sa ovim odredbama. Propisana upotreba rodno osetljivog jezika, na prvom mestu, važi isključivo za državne organe i medije, a ne za obične građane. Na drugom mestu, propisane sankcije važe samo za obrazovne institucije. To znači da se rodno osetljiv jezik mora koristiti u udžbenicima i nastavnom materijalu, u svedočanstvima i diplomama, kao i u klasifikacijama, zvanjima, zanimanjima i licencama.

    Treće, nov zakon predviđa postepeno uvođenje ove prakse u roku od tri godine, a ne odmah. Upotrebu rodno osetljivog jezika u obrazovnom sistemu ne smatram nečim što bi smelo da izazove polemiku, jer, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, žene čine skoro 60 odsto osoba koje završe neki vid osnovnih studija u Republici Srbiji.

    One zaslužuju da budu prepoznate i priznate i u jeziku, kao pravnice, sociološkinje, inženjerke…

    U tom smislu, čini mi se da ova polemika nije vezana za samu upotrebu rodno osetljivog jezika u diplomama, već je deo nečega mnogo opštijeg i većeg, a tiče se generalnog odnosa prema ženama i njihovoj vidljivosti u društvu, koja se odražava i kroz upotrebu jezika. Velika većina izraza koji označavaju ženski gramatički rod zanimanja odomaćeni su u svakodnevnoj upotrebi našeg jezika i ne vidim razlog zašto je toliko veliki problem da se svakodnevne prakse i formalizuju kroz zakon koji propisuje da na diplomi piše „pravnica”, a ne „pravnik”, ako je tu diplomu stekla žena.

    Stoga, plašim se da je pitanje jezika samo zloupotrebljeno kao sredstvo da se novom zakonu oduzme legitimitet, jer on, kao što sam već rekla, postavlja temelje za regulaciju brojnih pitanja i problema vezanih za položaj žena – od pitanja neplaćenog kućnog rada, preko obrazovanja, zaposlenosti i radnih prava, pa sve do zaštite od rodno zasnovanog nasilja.

    • Neki od argumenata protiv rodno osetljivog jezika jesu da on nije u duhu srpskog jezika i da se njime „kvari” jezik. Takođe se navodi i da bi sâm Zakon o rodnoj ravnopravnosti trebalo dopuniti pratećim komentarima, gramatičkim i stilističkim uputstvima za njegovu primenu. Koje je vaše mišljenje o važnosti rodno osetljivog jezika i argumentima protiv njega?

    Šta je „duh jezika”? Da li uopšte možemo pričati o statičnim kategorijama, jer pretpostavljam da kategorija „duha” u kontekstu opiranja promenama to jeste, kada govorimo o jeziku čija je priroda takva da se on stalno menja – i kroz vreme, ali i kroz prakse koje ga oblikuju?

    Da li reč „mobilni”, koja nije postojala pre 25 godina, kvari jezik više nego reč „naučnica”? Ako da, zašto?

    Jezik se menja, on prati puls društvenih promena kako bi ih mogao opisati i pomoći nam da razumemo šta se dešava u svetu oko nas. Jezik je sredstvo komunikacije i jedini način da jezik bude „pokvaren” jeste da nam onemogući komunikaciju, da se ne razumemo. Čak i sa stanovišta same gramatike, mnogo je neispravnije reći „žena naučnik se obratila” nego „naučnica se obratila” jer se u prvom slučaju subjekat i predikat ne slažu u gramatičkom rodu, a to je jedno od prvih pravila koje naučimo na časovima srpskog jezika u osnovnoj školi. Do sada nisam naišla na argument protiv upotrebe rodno osetljivog jezika koji se ne može oboriti logikom naše svakodnevne upotrebe jezika. Zašto je to tako? Zato što nije reč o argumentima, već o ličnim preferencijama, odnosno neutemeljenim predrasudama. Šta je „rogobatno zvuči” ako ne lična preferencija?

    Kada je reč o smernicama za upotrebu, slažem se da je potrebno da se standardizuju, jer to još uvek nije učinjeno, ali iskreno, kada nenaučno utemeljen otpor prema rodno osetljivom jeziku upravo dolazi iz krugova onih koji treba da ga standardizuju, to i ne očekujem. Na kraju, pitanje upotrebe jezika nije pitanje malobrojne elite, već svih govornika i govornica tog jezika, a mi već koristimo izraze zanimanja koji označavaju ženski gramatički rod u svakodnevnoj interakciji – vaspitačicu ne nazivamo „vaspitačom”, već „vaspitačicom”. Razumem da postoje dileme oko nekih naziva zanimanja, kao i kod upotrebe rodno osetljivog jezika u samoj rečenici, ali već postoji na desetine priručnika i smernica za upotrebu rodno osetljivog jezika u različitim profesionalnim oblastima besplatno dostupnih na internetu, te je potrebna samo dobra volja. Ako dobra volja izostaje, pitanje nije kako, već zašto.

    Izvor: BIZlife magazin/Marijana Stevanović

    What's your reaction?

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE