Pridružite se poslovnoj zajednici od 20000 najuspešnijih i čitajte nas prvi

    Zoran Petrov: Pravu cenu plastike platiće naša deca i unuci

    Sanja Zoran Petrov, vlasnik Mlekare Petrov, grupu ljudi koja će prepoznati vrednost koju je stvorio i koji znaju kuda dalje. Kako da proizvodi zasnovani na biodinamičkoj proizvodnji stignu do što više ljudi, kako da budemo zdraviji i srećniji. Okupljeni oko zajednice, na dobrobit svih.

    Kaže da je imao sreću da uvek živi kako je hteo. I onda kada je osamdesetih godina prošlog veka otišao u Švajcarsku, kada se sa ovih prostora baš i nije odlazilo a onda i kada se iz udobnosti života i rada Skandinavije vratio u Srbiju pre 13 godina, kada su se odavde masovno pakovali koferi. Dok priča čime se bavio u međuvremenu pred očima se odvija film avanturiste koji bere narandže u Grčkoj, studira za vaspitača u Australiji, gde otkriva kinesku tradicionalnu medicinu koja ga odvodi u Kinu, zatim slede Beograd pa Skandinavija.

    Zoran Petrov je danas vlasnik Mlekare Petrov, rešio je, kaže, po povratku u zemlju da bude seljak.

    Ja sam jako radoznala osoba i imam puno fantazija, to je jako važno , da čovek mora da nastavi da fantazira, ti ljudi dugo žive, zdravi su i srećni… Imao sam sreću da sam živeo kako sam hteo, sve je bio moj izbor. U Švajcarskoj sam bio fizički radnik pa predradnik u jednoj električnoj firmi za inženjere. 1983. sam tri meseca brao narandže u Grčkoj i to mi je bilo jedno od najlepših iskustava u životu, na Peloponezu, to je bilo fantastično. U jednom trenutku bilo mi je dosta Švajcarske, sve je bilo sterilno, hteo sam nešto novo – Kanada ili Australija, odlučio sam da studiram, to je bila dvogodišnja škola za valdorf vaspitače. Dok sam to studirao, otkrio sam kinesku tradicionalnu medicinu, upisao to, završio četiri godine onda sam otišao u Kinu, bio u jednoj bolnici na praksi i vratio se u srbiju 1992. i tu imao ordinaciju, a onda 1997. sam otišao u Skandinaviju.

    – U Srbiju ste se vratili 2007. godine, zbog čega?

    Imali smo tamo našu kliniku i apoteku, sve je bilo fantastično, sem što moja deca nisu bila nasmejana iako su išla u najbolje zabavište koje postoji. Onda se 2005. pojavila opasnost od ptičjeg gripa, lekarske novine objave tekst kako svaka porodica treba da ima skladište za pet nedelja hrane, lekova, … i ja pogledam naš predivan stan i nigde nema dimnjak, grejanje na struju, ako nestane struje nema grejanja, nema vode, neće ni prodavnice raditi i mi donesemo odluku da se pripremimo…Kupili smo kuću u Vršcu koju smo srušili, sagradili novu, 2007. smo se preselili. Na neki način smo od tada čekali koronu da se desi i mi smo ovo spremno dočekali. Imali smo maske, zalihe lekova, hrane. Bilo nam je fenomenalno, toliko smo se divno družili kao porodica, dva meseca nam je bilo fenomenalno, odlazili smo na farmu da šetamo…

    – Kako se rodila ideja da postanete, kako kažete, seljak i otvorite mlekaru?

    Kada uđemo u posao može da se desi da zbog previše stresa ne znamo da smo prešli onu tanku liniju koja deli svet na ono što želimo od onoga što ne želimo – ta tanka linija postane široka i siva kao autoput. Meni se to desilo pre skoro 20 godina i ja sam odlučio da promenim nešto. Obično menjamo nešto korenito u životu ili kad se razbolimo ili se suočimo sa nekim smrtnim slučajem. Meni se nešto slično desilo i tada sam shvatio kako sam napustio neke svoje ideale jer me je posao povukao i doneo sam odlulku da radim samo stvari koje mogu da me pokrenu iznutra, da imaju neku korist i za zajednicu, ne samo za mene.

    Kad čovek postane finansijski nezavisan lako dođe do tog uvida, ima ljudi koji žive skromno ali imaju ispunjene živote, materijalne stvari ne daju sreću niti daju sigurnost.

    – Vaša mlekara nije ista kao druge, po čemu se razlikuje?

    Mlekara je nastala iz te potrebe da mali seljaci iz lokala imaju gde da ga prodaju, da ima svoje ime, da ga ljudi hoće, da nije dođe ona cisterna pa se sve izmeša…mi smo hteli da imamo taj neki identitet lokalni, da ljudi to vide i da budu ponosni i da dođemo do vas koji kupujete mleko i to smo zahvaljujući koroni uspeli da postignemo. Korona je uradila veliku stvar za Mlekaru Petrov da se upoznamo sa svakim čovekom, da se upoznamo sa decom, da znamo koje dete šta voli od naših proizvoda i dobili smo jednu divnu komunikaciju koja je nešto najvažnije, svako može da nam se obrati.

    – Vaši proizvodi nisu kao drugi, po čemu se razlikuju?

    Naše mleko traje 3-4 dana, nije kao mleko koje se kupi u prodavnici i stavi šest meseci da traje. Naši proizvodi se kvare, ko je voljan da prihvati taj rizik i sarađuje sa nama na tim osnovama dobrodošao je, jer smo mi prihvatili da zamenimo svaki proizvod koji se pokvari.

    Naš jogurt nismo zamrzli da traje mesec dana, svi mikroorganizmi koji u njemu postoje nastavljaju da razgrađuju šećer… nije isti prvog i sledećeg dana, na našem mleku odvoji se kajmak, mi mleko ne homogenizujemo, ne razbijamo tu masnoću u mleku jer ja smatram da je to nezdravo, da dovodi do brojnih tegoba. Interesantno da ljudi koji imaju decu osteljivu na laktozu nemaju problem sa našim mlekom. Znači nije do mleka nego do prerade i to nam je bio cilj, da ga što manje oštetimo u preradi.

    – Na šta mislite kada kažete da proces proizvodnje nije u vašoj mlekari klasičan? 

    Ja se bavim biodinamičkom poljoprivredom, osnovna ideja je da porizvodimo hranu za lokalnu zajednicu. Bio sam konzument biodinamičke hrane. Kad sam otišao u Švajcarsku 1981. godine, paradajz nije imao nikakav ukus, samo je izgledao kao paradajz. Tada nije bilo organske hrane, ali pored je bio i drugi paradajz sa oznakom demeter, posle sam saznao da je to sertifikat za biodinamičke proizvode, koji je bio znatno skuplji, pošteno skuplji. I ja ga probam i to je taj paradajz, kao što mi imamo ovde i tako sam otkrio biodinamičku proizvodnju.

    Mlekara je ustrojena da bude društveno odgovorna, prema životnoj sredini, odnosu prema ljudima i zato mi koristimo žetvene ostatke, slamu za grejanje, naša dva dostavna vozila idu na metan i koristimo staklenu ambalažu, koja ne zagađuje, jer nema reakcije u prirodi sa staklom.

    – Vaši proizvodi se pakuju u staklo, da li to poskupljuje proizvodnju?

    Nije bilo za diskusiju da li će biti staklo ili plastika. Imamo samo čaše za jogurt, kiselo mleko i pavlaku. Staklo je za mlekaru noćna mora, ali…U  početku smo pakovali u plastičnu čašu, plastičnu foliju i staklenu flašu…tri različita ukusa smo dobili. Znači da ima reakcije. To dete koje pije mleko iz plastične boce, odjedanput pojave se neke bolesti koje nikad nisu postojale.

    Ta cena koju kupac plaća štiti njega i njegove potomke da će da budu zdravi barem u tom segmentu. Pravu cenu plastične ambalaže mi ne vidimo, korišćenja veštačkog đubriva takođe. To će videti naša deca, naši unuci. Oni će platiti tu cenu, punu cenu, i to su skriveni troškovi koje mi ne vidimo kad dođemo na kasu.

    Kvalitetna hrana ne može da bude jeftina, mora da ima svoju realnu cenu. Industrija pokušava što više da zaradi a što više da smanji troškove. To je dobro za industriju ali nije dobro za nas. Ovo je uništavanje seljaka, morate da imate sve više i više zemlje da biste imali neku zaradu i to je neodrživo. Sve velike civilizacije propale su kad su dobile velika gazdinstva, to i nama sleduje, to je neminovno, to je prirodni zakon.

    – U kojoj fazi razvoja je vaša mlekara i u kom pravcu vidite dalji razvoj  poslovanja?

    Kapacitet mlekare je pet tona, mi radimo 1.200 ili 1.300 tona, ima još slobodnih kapaciteta. Imamo dostavna vozila, rashladni sistem, proizvodi dolaze do svake zgrade u Beogradu, tri puta nedeljno. Oko 2.500 narudžbina smo imali od marta do sada, oko 300 mesečno i ima još prostora za širenje.

    Mi smo došli do vas, probudili smo vas, sad bi trebalo nešto od vas da dođe do mlekare. Ja sad očekujem od svih vas da se pojavi jaadn, dva, deset ljudi koji hoće da uđu tu, da daju neke ideje, da postanu deo te mlekare.

    Da li će da bude zadruga, fonadacija, koja forma, ali jednostavno da neko kvrcne u glavi pa kaže to bih voleo da mi bude hobi, da budem involviran sa tom mlekarom, da učestvujem u koncipiranju kako ta mlekara treba da izgleda, da ne budem tu sam, da budu neki ljudi suvlasnici, kako god, nije bitno. Grupa ljudi koji kažu, eto mi smo došli iz te zajednice koja kupuje i želimo da pomognemo, da budu proizvodi prisutniji u zajednici…Mene to ne pokreće, ja imam 60 godina imam neke druge fantazije, ja ne volim organizaciju, ali nekome to ide od ruke, postoje takvi ljudi ali ja ih ne znam, ali bi mogli da podignu mlekaru.

    – Tražite suvlasnike, partnere ili pre svega ljude?

    Ja hoću novu formu za nova vremena, novu ekonomiju koja nije bazirana na pohlepi i prevari. To moraju da budu ljudi koji su rasterećeni od svakodnevnog života a kojima je potreban ventil. To je neko ko prepozna da je to ono što žele da rade, da imaju strast za to.

    Iz biodinamičke proizvodnje nastala je poljoprivreda podržana od zajednice, ljudi koji su uspešni, završili fakultete sve to ostavljaju, odlaze na neko imanje, kreću da se bave biodinamičkom poljoprivredom, snabdevaju hranom gradić koji je u blizini, neki ostaju da rade u gradu, da obezbede finansiranje, dolaze vikendom da malo rade,…

    To postoji i sad u Nemačkoj, postoji farma u Hamburgu na 110 hektara, oko 300 ljudi je nakačeno na tu farmu, to je sad fondacija i ti ljudi svu hranu dobijaju sa te farme i plaćaju godišnje oko 3.000 evra za hranu za godinu dana.

    I mlekara bi mogla da postane kao ta farma u Hamburgu, da okupi ljude. Nije bitna forma, bitno je da postoje ljudi koji će tu da se okupe i to je to.

    U južnom Tirolu, gde je epicentar za proizvodnju jabuka u Evropi, jedan moj prijatelj ima 8 ha. Oni su napravili zadrugu, svaka treća organska jabuka u Evropi dolazi odatle. Reč je o investiciji od 10 miliona investicija a krenuli su njih 15-ak i zahvaljujući tome njihova jabuka je stigla u celu Evropu.

    Ja imam 60 godina, mogu još nekoliko godina ovako, imam druga interesovanja. Voleo bih da postoji neka mlađa grupa ljudi koji mogu da nastave tu mlekaru, a da sam ja tu neki tihi savetnik, partner. To je sada klasična firma, ko i hiljade onih koji su u APR-u registrovane, ali da li možemo da udahnemo novi život u tu formu, da spolja bude isto a unutra drugačije?

    Izvor: BIZLife/Jelena Stjepanović

    Foto: BIZLife/Privatna arhiva

    What's your reaction?

    Komentari

    • Bojan

      Svidja mi se prica i ideja, sve je kako treba jedino mi nije jasno zasto se deca nisu smejala u Skandinaviji? Kakve to veze ima sa ovim. Kao da se deca tamo ne smeju i ne umeju da zive deca i roditelji. Oni ljudi svaki slobodan trenutak gledaju da provedu u prirodi, pesacenju, na vodi, zdravo se hrane i imaju veoma dug zivotni vek. Nisu gojazni, citaju dosta, posao im se bazira da nema stresa, radnik se postuje, ima dobru platu, deca zasticena, zene... Tako da to sto se coveku deca nisu smejala nema veze sa Srbijom i ovom pricom, upalo mi je bas u oko. Sve drugo, ideja za mlekaru, rad, zdrava hrana i sl je na mestu

    Ostavite komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

    developed by Premium Factory. | Copyright © 2020 bizlife.rs | Sva prava zadržana.

    MAGAZINE ONLINE